-Dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Sve je to privuklo pažnju „Veselici“ koja se, bez obzira što počiva na literarnoj podlozi Bene Zupančiča, mogla smatrati na izvjestan način nastavkom prvog filma. Jer, sada je već pažnja locirana na konkretan ambijent Ljubljane i mladog ratnog invalida i bivšeg borca Aleša, koji je u ratu izgubio lijevu ruku. On već više godina živi u slobodi, radi, ali se ne snalazi u životu. Zbog toga je Babič došao u priliku da svoju režiju koncentriše više na opisivanje stvarnosti i moralnih dilema koje se javljaju uz iznošenje pojedinosti o Alešovoj tužnoj sudbini. Nije ga plašila prepoznatljivost teme, čak ni moguće asocijacije na dosta slične filmove, kao što je američki film „Svetla pobeda“, jer je sve te uopštene uslovnosti smatrao tek okvirom za jednu kompleksniju raspravu iz koje bi proistekla autentičnost i slojevitost filma. Stoga je i želio da naglasi da to nije samo jedna tužna i melodramska priča o Alešu već i njena društvena negacija. U tome je dosledan sebi pa i u fabuli ističe sve one elemente koji bi mogli da nam izgledaju čak i konvencionalni, sentimentalni i melodramatični. Koliko god su te scene drastičnije to se više ostalim materijalom u filmu pokazuje da ovaj čovjek ne može da opstane sam, niti da ima mjesta našem sažaljenju prema njegovoj sudbini.
Režija u ovakvom filmu nije usmjerena na spoljne odlike filmskog izraza koliko na stvaranje i korišćenje mogućnosti da se u samoj strukturi razjasne sve moguće dileme. U tom pogledu nisu mu čak smetale ni izvjesne nespretnosti u scenarističkoj konstrukciji.
Teze su dosta jasno formulisane ali je problematičan put na kome se one preobražavaju u istinsku psihološku dramu. Jasno je da na Alešu moraju da se vide tragovi rata, ali je veliko pitanje je li rat sam po sebi uzrok njegove inferiornosti. Bio je kurir, maštao o slobodi, doživio je ljubav sa Marom, dičio se svojom hrabrošću i herojstvom i sve to na kraju platio gubitkom ruke. Drugi su možda i teže prošli ali su život prihvatili kao novu realnost i u njoj našli sebe. Aleš je ponovo kurir, ali sada ne prenosi poruke već svakog jutra otvara poštansko sanduče, i obilazi razna nadleštva. Iz svega što se može u filmu vidjeti proizlazi da je na najnižoj društvenoj ljestvici. Naravno, teško je objasniti da je to samo zato što je invalid. U Zupančičevom scenariju sve ovo nije dovoljno objašnjeno, pa je prvi utisak da se ovaj čovjek nalazi prvo u sukobu sa samim sobom a zatim da to prenosi na svoju netrpeljivost prema okolini. Ništa nije činio da ovu situaciju preokrene odmah poslije rata kao ni sada, pa je pun nekakvog unutrašnjeg bijesa, netrpeljivosti, grubosti, očajanja koje ga vodi u alkohol. U trenucima slabosti mašta o svojoj izgubljenoj ljubavi, htio bi da je iznova vidi, ali za to nema snage i ovo traganje ostavlja za sledeće proljeće.
U fundiranju osnove ovog djela ima dosta nelogičnosti i situacija koje traže naknadno objašnjenje. Babič se i ne trudi da razjasni te moguće nesporazume i jednostavno ih prihvata kao činjenice od kojih se polazi. Njemu je mnogo važnije da takvo ponašanje pokaže upravo kroz sam film kao trenutak događanja. Uz to se čak te polazne premise svode na drastičnost, pa se čini da je Aleš zalutao u pogrešan svijet, da se nalazi u sredini koja nije promijenila navike i u svom malograđanskom mentalitetu pokazuje krajnju nezainteresovanost za sudbinu pojedinca.
(NASTAVIĆE SE)