-Dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Zato u njegovom držanju prema djevojci koja bi željela da se zbliže, pa i prema Mari i sinu, ne sadrži u sebi ničeg herojskog. Ma kako pokušavao da izazove sažaljenje i sentimentalnost, nema mjesta za sve to u Babičevom filmu, jer je potpuno razotkriveno sve ono što se nalazi iza njegove spoljne inferiornosti.
Da je ovaj film rađen neposredno poslije rata vjerovatno bi i rediteljski prosede bio drugačiji. Ta distanca od desetak godina učinila je da se i Alešu postavi pitanje njegove odgovornosti pred društvom koje toliko optužuje. Jer, ako bi se sudilo samo po njegovim postupcima, slika o ovom čovjeku bi bila daleko nepovoljnija. Otuda se i insistira na tom subjektivnom doživljaju koji ne može samo da se usmjerava prema nekakvim zamagljenim idealima prošlosti već i mjerilima sadašnjosti i iščekivanja budućnosti, koja traže jasnu predstavu ne samo o karakternim osobinama već i o idealima omogućenim u novoj stvarnosti i društvu kakvo je prikazano u filmu. Uzalud Aleš insistira na svojim protestima, ljutnjama i ubjeđivanju da će napustiti i posao, poznanike, prijatelje i ljubavi, ali on nema gdje da ode. Alkoholizam i očajanje nisu nikakvo rješenje.
Što je njegov doživljaj dublji i iskreniji to se u pojedinim kadrovima sve više prepliću te složene psihološke veze, pa je kraj sasvim logičan. Nakon svih kriza koje je imao, on shvata da se mora vratiti na posao, među ljude, bez obzira kakvi su oni, i da u njima takvima, i sa njima, pronađe i svoj smisao života. Umjesto da se samo istrajava na opisu tako povrijeđenog i unakaženog čovjeka, Babič je kroz pojedine situacije u filmu razvio razumijevanje za sva ta psihološka poniranja pa i samo ponašanje, što ne znači istovremeno i odobravanje.
Naprotiv, svojim rasporedom ličnosti u kadru, osvjetljenjem, važnošću koju pridaje detalju i nizom drugih okolnosti, režija dovodi upravo do negacije svih Alešovih istupanja.
Rijetko se u kojem jugoslovenskom filmu ispituje odnos pojedinca prema društvu kroz ovako složene psihološke reakcije i veze, pa slika i o samoj stvarnosti postaje daleko izražajnija i bogatija. Realnost nije u spoljnjem i onom tipičnom već upravo u ljudskom, sa nizom konkretnih pojedinačnih situacija koje ovaj tragični junak mora da prihvati i kao svoj svijet, uz saznanje da se on ni po čemu ne razlikuje od ostalih. To nije nikakav zatvoreni i modulirani svijet, u kome postoje unaprijed određeni odnosi, ali i ukazuju skrivene mogućnosti. Razumljivo, njemu nije lako da, ispunjen tim stalnim unutaršnjim poniranjima, ovlada emocijama i donese odluku – hoće li se konačno izgubiti iz ove sredine i nekud otići ili će ostati i uklopiti se.
Film je tako komponovan da u njemu emocije imaju veliki uticaj na proces dezintegracije sopstvene ličnosti, ali i integracije sa drugim ljudima. Babiču je jasno da je teško do kraja prodrijeti u sve ono što iznutra razjeda njegovog junaka i zato nastoji da ga ipak ne povrijedi i da ga ne obezvrijedi potpuno. Invalidstvo nije više nikakav alibi. Ljudi koji žele da mu pomognu ili žena koja ga voli i ne primjećuje ovaj nedostatak. Ako se time pravdao tokom vremena, zašto se konačno ne suoči sa istinom koja nije tako neprijatna kako se njemu čini. Naći sebe u stvarnosti i definisati kroz sebe i svoje vrijeme, mogućnost je pred kojom svako mora da se opredijeli. U interpretaciji ovih i mnogih drugih problema koje nalazimo u filmu, Babič pokazuje dosljednost i zrelost.(NASTAVIĆE SE)