-Piše: Budo Simonović

Dok se čeka ozvaničenje, konačna odluka „Elektroprivrede“ o otkupu dijela skulptura Mija Mijuškovića iz ciklusa „Piva koje više nema“ i formiranju njegove galerije u holovima i prizemnom prostoru upravne zgrade HE „Piva“ u Plužinama, prilika je da se kaže koja riječ više o ovom samoniklom vajarskom geniju iz Suvog Potoka – baš tako se zove mjesto iznad Sutomora gdje se Mijušković nakon penzionisanja „ulogorio“ i već četvrt vijeka stvara u samoći i tišini pod pazuhom Sozine.
Mijo Mijušković je rođen u Nikšiću 1931. godine. Imao je samo 13 godina kada je 1944. postao partizanski kurir. Odmah po završetku rata, i on se našao u jednoj grupi djece iz cijele Jugoslavije koja je poslata u Bugarsku. Vratio se poslije godinu dana, jedno vrijeme živio u Vrnjačkoj Banji, a onda u Beogradu upisuje srednju hidrometeorološku školu. Po završetku srednje škole upisuje Visoku pomorsku školu u Splitu, ali je shvatio da to nije za njega, napušta školu, vraća se u Crnu Goru i na Cetinju se sa samo 19 godina zapošljava u hidrometeorološkoj službi.
Upravo tih pet godina rada i boravka na Cetinju imaće izgleda presudno važnu ulogu u životu Mija Mijuškovića, za njegovo približavanje i kasnije potpuno opredjeljivanje i posvećivanje umjetnosti.
– Prvi ozbiljan dodir sa umjetnošću dogodio se na Cetinju – objasnio je prije dvije godine Mijo Mijušković u jednom razgovoru za „Pobjedu“ – gdje sam otkrivao svijet likovnog stvaralaštva. Družio sam se sa umjetnicima, pratio zbivanja na tom polju, bio u toku, ali nijesam se time aktivno bavio, već poslom koji mi je, na neki način, ipak pomogao da otškrinem svijet likovne umjetnosti.
Iz te „galerije dobrih i kreativnih ljudi“ Mijušković najčešće spominje znamenitog vajara Marka Borozana, sjetnog pjesnika tanane duše Lesa Ivanovića, pa slikare Gojka Berkuljana, Dada i Pura Đurića, Đoka Živkovića – Žigalja, zatim Baneta Bastaća, Mila Božovića, Milana Pešića...
Mijušković uz to, kao jedan od ključnih momenata za njegovu preokupaciju i posvećivanje umjetnosti naglašava jedno predavanje Tora Beržerana, glasovitog svjetskog prognostičara, koji mu je „otvorio oči“ i otkrio neraskidivu spregu između prirode i umjetnosti, a sve je upotpunio Pavle Vujović svojim predavanjima o oblacima, njihovim ljepotama i formama. Sve to ga je navelo da izađe iz okvira struke i njenim putevima krene u potragu za skrivenim ljepotama onoga što priroda stvara.
Na tom putu ga nije omelo ni to što je u jednom trenutku postao direktor hidrometeorološke službe Crne Gore jer je ubrzo shvatio da to nije za njega i još jednom nije pristao da radi ono što ne vole. Ostala je, istina, za pamćenje njegova uloga i doprinos, zalaganje za podizanje meteorološke stanice u Baru za potrebe barskog i crnogorskog pomorstva i naročito njegovo angažovanje oko izgradnje hidrometeorološke opservatorije u Nikšiću u kojoj su ostale decenije njegovog plodnog rada i u oblasti hidrmeteorologije, ali i vrhunski dometi njegovog umjetničkog iskazivanja.
Čim su počele pripreme i prvi istražni radovi za buduću HE „Piva“, Mijušković je napustio kancelariju i zaputio se u Pivu, u prirodu, u veliku i neizvjesnu avanturu potrage za materijalima i inspracijama kako te materijale umjetnički da oblikuje, kako da im otkrije dušu i ulije neprolazni život.
Sjutra: UČIO OD LjUDI I PRIRODE

Od mrtvog materijala do „živog” svijeta oblika

Skulptorsko stvaranje je u suštini pretvaranje mrtvog materijala u „živi“ svijet oblika. Čini mi se da u prirodi ništa ne umire, već se ponovo javlja kao novi oblik u novoj transformaciji – objasnio je jednom Mijo Mijušković u razgovoru sa Radoslavom Lazićem.

Porodica

Vječiti putnik i tragač, vuk samotnjak koji se sav predao i posvetio umjetnosti, otkrivanju njenih čari i ljepote, Mijo Mijušković nije zanemarivao ni porodicu, a sa suprugom Oljom ima ćerku Hanu i sinove Tea i Marka.