-PIŠE: DRAGAN RADEVIĆ

Početkom avgusta 1948. godine, ratni načelnik Generalštaba Jugoslovenske armije, general-pukovnik Arso Jovanović, sa general-majorom Brankom Kađom Petričevićem, zamjenikom načelnika Političke uprave Jugoslovenske armije, i pukovnikom Vladom Dapčevićem, inspektorom pješadije, zaputili su se ka državnom dobru Sočice, nedaleko od Vršca, blizu jugoslovensko-rumunske granice, u lov na divlje svinje. Očito da im je namjera bila da prebjegnu prema Sovjetima. Sva trojica su bili Crnogorci. Jovanović, Petričević i Dapčević su oko podne krenuli prema Beloj Crkvi, gdje se nalazila Tenkovska brigada, čiji je komandant bio pukovnik Dukljan Vukotić, Arsov kum i komšija iz Pipera, čiji su se oficiri izjasnili za IB. Zatim su se noću između 11. i 12. avgusta 1948. godine uputili prema lovištu Sočica...
Agenti Udbe nijesu znali o kome se radi, pa su pokušali da ih zaustave, a kada nijesu stali, zapucali su i ubili generala Arsa Jovanovića i Arabjanca, upravnika dobra Sočice. Petričević i Dapčević su pobjegli. Branko se vratio za Beograd gdje je odmah uhapšen, dok se Vlado krio po Banatu, pa u Beogradu, da bi na kraju bio uhapšen povodom pokušaja bjekstva za Mađarsku.
Vlajko Bajić, visoki oficir KOS-a, koji je po zadatku stigao na mjesto Arsovog ubistva, pet-šest dana kasnije, svjedočio je, da je zatekao uplakanog Vladimira Kovačevića, milicionera sa granice, smrtno uplašenog, koji mu je rekao da je on „ubio načelnika Generalštaba”. Kasnije je milicioner Kovačević pohvaljen i unaprijeđen zbog, kako je pisalo, „učinjenog patriotskog dela”.
Još 1947. godine, sjećao se kasnije Dapčević, Tempo mu je skrenuo pažnju: „Vlado, nemoj ti mnogo sa ovim Rusima”. Dok mu je Đilas tražio da iz armijskog obrazovnog programa izbaci pet-šest lekcija posvećenih Crvenoj armiji.
Kada je 1948. izbio sukob sa Rusima, Tempo je savjetovao pukovnika Dapčevića: „Pripazi Arsa, izgleda da je na liniji IB”.
Prije toga, generala Arsa Jovanovića je Udbi prijavila svastika koja je doputovala iz Sarajeva i sve što je od njega čula ocinkarila je sarajevskoj Udbi. Protiv Arsa je prijavu Udbi dostavio i pukovnik Dušan Dozet, iz Tempove Političke uprave, koji je bio prisutan na jednom sastanku generala u Miločeru, gdje se Jovanović saglasio sa Rezolucijom IB.
Naime, poslije povratka iz Moskve gdje su bili na usavršavanju u čuvenoj Vojnoj akademiji „Vorošilov”, grupa jugoslovenskih visokih oficira, među kojima je bio i Arso Jovanović, bila je na odmoru u Miločeru. Po povratku u Beograd Svetozar Vukmanović Tempo, tadašnji načelnik Političke uprave JA, sazvao je sastanak sa oficirima, na kojem se diskutovalo „o izjašnjavanju za vrijeme odmora u Miločeru”. Na sastanak je pozvao i potpukovnika Dušana Dozeta, koji je počeo da ih cinkari i teško optužuje. Zaprepašćeni Dozetovim optužbama, oficiri su tražili da bude udaljen, tvrdeći da je provokator i teški klevetnik.
Ispravan Titov stav na tom sastanku imala su samo trojica – Peko Dapčević, Slavko Rodić i Radivoje Jovanović Bradonja. Iako se Tempo kasnije hvalio da je danonoćno razgovarao sa oko 200 generala i pukovnika u sali u Topčideru i svaki čas obavještavao Tita, istina je da je posebno sa generalima razgovarao i ubjeđivao ih u ispravnost Titovih stavova – Aleksandar Ranković. Sa trojicom najtvrđih i nepopustljivih, razgovarao je lično Broz.
Tako je general Arso Jovanović 5. avgusta 1948. godine, razgovarao nasamo sa šefom jugoslovenske partije i države u vrtu Titove vile na Brdu kod Kranja, i to kako je Dedijer zapisao „u kasnim popodnevnim časovima”. Razgovor je po svemu bio dug i mučan. Tito ga je povremeno prekidao, ostavljajući Arsa da čeka napolju, dok je on namjerno ulazio u vilu da se osvježi i odmori.
General Svetozar Vukmanović u vrijeme Arsove pogibije nalazio se na odmoru na Crnogorskom primorju. Odmah se vratio u Beograd. U svojim Memoarima je zapisao: „Što se Arsa Jovanovića tiče, nije me iznenadio njegov postupak. Bio je oficir stare vojske, a poslije rata je poslat u Sovjetski Savez u Vojnu akademiju „Vorošilov”, gdje je mogao biti vrbovan”.NASTAVIĆE SE