-PIŠE: DRAGAN RADEVIĆ

Predsjednik Vrhovnog vojnog suda, general Mirko Krdžić i Državni javni tužilac, general Veljko Žižić, odbili su da optuže generala Branka Petričevića i pukovnika Vlada Dapčevića.Odbili su da to učine i njihovi zamjenici – pukovnici Milija Laković i Vlado Lakić,pošto nije bilo nikakvog pravnog osnova za suđenje vojnim starješinama o pitanju izjašnjavanja za IB. Uslijedila su najprije ubjeđivanja a zatim pritisci i otvorene prijetnje.Sva četvorica bili su Crnogorci.
Kako nikakve metode koje su primijenjene prema njima nijesu uspjele, pozvao ih je general Svetozar Vukmanović Tempo, tadašnji načelnik Političke uprave Generalštaba JNA, naredivši da hitno podnesu ostavke na svoje položaje, što su oni i učinili. Zatim su raspoređeni na sporedne dužnosti a nakon toga agenti UDBE su ih pokupili i poslali u imformbirovske kazamate.
Na insceniranom suđenju u Beogradu, koje je bilo otvoreno za javnost, Vlada Dapčevića je branio pukovnik Radoš Raičević, a Branka Petričevića pukovnik Danilo Knežević, koji ga je napadao deset puta više nego tužilac. Sudom je predsjedavao Milonja Stijović. Članovi vijeća su bili general Đuro Lončarević i pukovnik Bogdan Vujošević. Svi pobrojani bili su Crnogorci. Od Vladove familije samo je Peku bilo dozvoljeno da prisustvuje suđenju.
Suđenje je bilo režirano kako bi se kompromitovao Sovjetski Savez, zbog navodnog miješanja u unutrašnje stvari Jugoslavije. Uzalud je Peko Dapčević upozoravao jugoslovenski vrh da Vlado neće da ćuti. Tako je i bilo. Vlado Dapčević je pečatno napadao Tita i jugoslovensko rukovodstvo, tako da je u pauzi suđenja general Jevto Šašić, šef jugoslovenske KOS opominjao Vlada prijetnjom: „Hoćeš da nas natjeraš da te ubijemo“... Slično su mu dobacivali iz sudnice i general Jovo Kapičić, Otmar Krajačić i pukovnik Milenko Marojević, nekadašnji bliski prijatelj i drug...
Generala Petričevića, iako je sve priznao, i pukovnika Dapčevića, koji je sve negirao, osudili su na po 20 godina robije. Po povratku u zatvor Glavnjaču izloženi su pravoj torturi, dok ih jedne noći nijesu pokupili agenti UDBE i zajedno sa Vladom Lakićem, Maljotom Babićem i Miodragom Raspopovićem, strpali u maricu i ekspeditovali u zatvor u Staroj Gradiški. Odatle na Goli otok.
Tih dana su agenti OZNE hapsili, ne samo na partijskim sastancima, već i vojnim ustanovama, gdje su oficirima na licu mjesta skidali epolete i vojna znamenja, i uz psovke i zlostavljanja ekspeditovali u logore.
Od Crnogoraca u jugoslovenskom vrhu za Rezoluciju IB i Staljina odmah se bez kolebanja izjasnio Veljko Vlahović. Međutim, kada je shvatio da je situacija veoma teška i poslije razgovora s njim, posuo se pepelom i to mnogo više nego što su tražili od njega. Đilas za Vlahovića kaže da se u sebi dvoumio i mučio. Pukovnici Radovan Zogović i Stefan Mitrović, Đilasovi pomoćnici u AGITROP-u, ostali su nepopravljivi informbirovci i nikakva ubjeđivanja i prijetnje nijesu uspjele.
Kolebao se i književnik i revolucionar Mihailo Lalić ali je, poslije dužeg razgovora sa Đilasom, prešao na Titovu stranu. Proslavljeni partizanski komandant i španski borac, general Danilo Lekić, morao je da se razvede sa suprugom Ruskinjom, sa kojom se oženio prilikom školovanja u Moskvi…
U imformbirovskim logorima su završila i djeca komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini, đenerala Dragoljuba Mihailovića – skojevci, sin Branko i kćerka Gordana.
Prema podacima jugoslovenske UDBE počev od 1948. do 1963. godine za Rezoluciju IB izjasnilo se 55.663 inforbirovca, među njima 12 učesnika Oktobarske revolucije u Rusiji; 23 savezna i republička ministra; dva predsjednika i dva potpredsjednika republičkih vlada; 39 pomoćnika ministara; 36 saveznih poslanika; 21.880 učesnika NOR-a; 1673 nosioca partizanske spomenice iz 1941.godine; 1722 policajca; 2.600 vojnih lica.
Nastaviće se