-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

CK SK Srbije je bio veoma dobro upoznat sa svim najvažnijim aspektima jezičkog pitanja, kada je ono buknulo u martu 1967. Još 1966. CK SKS je prikupljao materijal o međurepubličkim i međunacionalnim odnosima. Na njemu je radila komisija koju je predvodio Dobrivoje Radosavljević, a sekretar je bio Milojko Drulović. Imala je šest radnih grupa (u njima je bio angažovan veliki broj političara i javnih radnika, među kojima i 25 članova CK i pet članova IK CK SKS). Među njima su bili i Latinka Perović, Antonije Isaković, Petar Đoković i Simeon Zatezalo, ljudi koji će kasnije biti, svako na svoj način, uključeni u jezičke sporove 1967. godine. Rezultati su sistematizovani oktobra 1966. Jedna od tema koja je tada obrađena bilo je jezičko pitanje. CK SKS je 1966. uočavao da su naročito od Kongresa slavista 1965. u javnosti intenzivirane diskusije o jeziku i da su postojala različita mišljenja o srpskohrvatskom jeziku. Pažnju srpske partije privukla je diskusija o varijantama zajedničkog jezika. CK SKS je bio upoznat sa stavovima Milke Ivić iznijetim na Kongresu slavista, te da su u diskusiji i na stranicama časopisa poslije toga iznošena različita mišljenja. CK SKS je znao za stavove protivnika varijanti da bi njihovo priznavanje vodilo ka posebnim jezicima, što je bilo suprotno Novosadskom dogovoru. Uočavan je i stav da je potrebno priznati postojanje još nekih varijanti (južne sa centrom u Sarajevu i sjeverne sa centrom u Novom Sadu), ali bez ikakvog kritičkog osvrta srpske partije na činjenicu da su neki hrvatski lingvisti nesmetano zagovarali podjelu jezičkog prostora na kome su preovladavali Srbi (zagovaranje još jednog jezičkog centra u Novom Sadu). Potenciran je problem koji je nastao kada je Radio „Zagreb“, zbog pogrešnog shvatanja pojma jedinstva srpskohrvatskog jezika, jedno vrijeme davao program vijesti na ekavici, što je izazvalo negodovanja u Hrvatskoj. Vrh srpske partije je pratio i stavove hrvatskih lingvista da je zapadna varijanta u BiH bila na udaru unifikacije u korist istočne varijante „što pogađa prava pripadnika hrvatske nacionalnosti i ima tendencija u odnosu na muslimane“. Navođeni su i primjeri „čišćenja“ tekstova u Srbiji od kroatizama, a u Hrvatskoj od srbizama. Uočavano je da je u hrvatskim krugovima dat odgovor nadglasavanju, uključujući i glasanje o Rezoluciji Slavističkog kongresa. Iz tog dokumenta, koji je nastao radom velikog broja političara i javnih radnika za potrebe CK SKS, provijavalo je razumijevanje za brojne hrvatske zahtjeve i manjak razumijevanja za srpske lingviste, protivnike teorije o dvije varijante. To pokazuje opaska da su se „neki srpski lingvisti i suviše tvrdo držali“ Novosadskog dogovora. Takođe, u ovim materijalima CK SKS je 1966. prihvaćeno postojanje varijanti kao „činjenica“ uz zaključak da su se slagali svi stručnjaci u Hrvatskoj i jedan dio srpskih i crnogorskih stručnjaka (uglavnom sa Katedre za srpskohrvatski jezik u Novom Sadu), dok je jedan broj lingvista Srba i Crnogoraca (uglavnom u Beogradu) to smatrao štetnim. Tada je za jednu od najkrupnijih akcija u pozitivnom smislu ocijenjen rad na izradi zajedničkog rečnika, čija su dva toma bila u štampi.
U takvom situaciji svjetlo dana je ugledala „Deklaracija“. Na nju nije bilo zvaničnih reakcija sa srpske strane. Kada je objavljena „Deklaracija“ SK Srbije je bio obaviješten o događajima u Hrvatskoj, ali u vrhu srpske partije su čekali, u skladu sa politikom da „svako očisti svoje dvorište“, na reakciju hrvatskih partijskih i republičkih organa. Srpsko partijsko rukovodstvo nije zvanično reagovalo na pojavu „Deklaracije“, ali je održavalo vezu sa hrvatskim vrhom. O predstojećim reakcijama i potezima hrvatskog CK Miko Tripalo je informisao Stevana Doronjskog.
Za razliku od srpskog rukovodstva, grupa srpskih pisaca nije čekala. Njihovo ogorčenje „Deklaracijom“ bilo je veliko. U Beogradu se za „Deklaraciju“ znalo i prije nego što je objavljena u „Telegramu“. Hrvatski savremenici svjedoče da su srpski pisci dobili tekst „Deklaracije“ od svojih hrvatskih kolega čim je on usvojen u Društvu književnika Hrvatske na sjednici 15. marta. Hrvatski pisci su na ulasku u salu dobijali primjerak „Deklaracije“ i Miroslav Brant tvrdi da mu je 1992. Vlatko Pavletić potvrdio da je primjerak „Deklaracije“ u Beograd odnio Vlado Gotovac.
I bez ove „pomoći“ hrvatskih kolega, srpski pisci su već 16. marta znali za „Deklaraciju“. Mnogi od njih su tvrdili da su za njene osnovne stavove saznali još 16 uveče (četvrtak) iz izdanja „Borbe“ za unutrašnjost i sa televizije. To im je dalo vremena da spreme odgovor do redovne skupštine Udruženja književnika Srbije, koja je od ranije bila zakazana za nedjelju 19. marta. Istovremeno, srpski pisci su pratili da li će biti političkih reakcija na „Deklaraciju“. One su, međutim, izostale. U vijestima koje su mediji objavljivali o „Deklaraciji“ 16. i 17, nije bilo nijedne riječi osude tog dokumenta, što je za nacionalno orjentisane pisce u Srbiji značilo da je on bio gotova stvar iza koje su stajali političari, dakle zvanični dokument.
(NASTAVIĆE SE)