- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Srpski pisci koji su smatrali da hrvatski izazov ne treba prećutati iskoristili su sjednicu Udruženja književnika Srbije da predlože odgovor na „Deklaraciju”.
Skupština Udruženja književnika Srbije je bila mjesec dana ranije zakazana za 19. mart 1967. Njoj je prethodila sjednica Uprave Udruženja, dan ranije. Reagujući na pojavu „Deklaracije”, grupa pisaca, uglavnom onih iz izdavačke kuće „Prosvjeta”, pripremila je tekst koji je kasnije dobio naziv „Predlog za razmišljanje”. Zoran Gavrilović je za predvodnika grupe koja je pokrenula „Predlog” označio Antonija Isakovića, direktora „Prosvjete” i člana CK SKS. Petar Džadžić je svjedočio da je „Predlog” napisao pomoćnik direktora Prosvjete Borislav Mihajlović Mihiz, tokom noći u četvrtak 16. marta. U petak ujutro, 17. marta, donio ga je u redakciju Prosvjete i sa njim upoznao Petra Džadžića, Antonija Isakovića, Svetu Lukića, Milorada Pavića i Momčila Milankova, koji su „stavljali primjedbe, preformulisali neke rečenice”.
Izvršni komitet CK SK Srbije je doznao da se priprema rezolucija kao odgovor na „Deklaraciju” i da je taj tekst trebalo da bude predložen na redovnoj skupštini Udruženja pisaca Srbije – 19. marta 1967. Prema partijskim dokumentima, IK CK SK Srbije je za „Predlog” saznao 17. marta. Zoran Gavrilović navodi da je sam Antonije Isaković obavijestio partijsko rukovodstvo šta se sprema u Beogradu i predložio da se to saopšti Gradskom komitetu. On je partijskim drugovima rekao da će, ako se ništa ne desi u Hrvatskoj i ne pojavi bar jedan kritički osvrt na „Deklaraciju”, srpski pisci morati da reaguju. Latinka Perović kaže da je informacija o „Predlogu” potekla od Vukašina Mićunovića.
Srpski odgovor je bio scenario koji je srpska partija htjela da spriječi. Posebno je željela da izbjegne da dokument bude zvanično usvojen na skupštini. Saznavši da se priprema odgovor srpske strane i da su na sastanak Uprave Udruženja književnika Srbije pozvani predstavnici Akademije nauka, Filozofskog i Filološkog fakulteta u Beogradu da bi se dogovorili kako bi trebalo reagovati na „Deklaraciju”, partijski vrh se sastao, iako prema svjedočenju Doronjskog nijesu imali tekst kod sebe, ali su znali njegovu suštinu. Riješili su da svoje političke stavove saopšte na sjednici Uprave UKS-a. Na tu sjednicu su poslali Milojka Drulovića, člana IK CK SK Srbije, i Milana Vukosa, republičkog sekretara za kulturu. Oni su Upravu Udruženja književnika Srbije obavijestili o političkim stavovima IK CK SK Hrvatske prema „Deklaraciji”, kao i da je partijski stav da je odgovor koji su srpski pisci pripremali imao nacionalistički sadržaj. To je „ujedno bilo upozorenje na moguće posledice takve akcije u Srbiji, Hrvatskoj i u čitavoj zemlji”. [...]
Od kada su 16. marta saznali za „Deklaraciju”, srpski pisci su sastavili odgovor i nijesu ga objavljivali, iščekujući da hrvatska partija jasno osudi „Deklaraciju”, ali osude danima nije bilo. Za to vrijeme raslo je ogorčenje u Srbiji. Povrh svega, u nedjelju, 19. marta, na dan održavanja skupštine srpskih pisaca, izašao je tekst u „Vjesniku” kojim je „Deklaracija” veoma blijedo i mlako osuđena. U tom tekstu je „Deklaracija” kritikovana napadima na hrvatski i srpski nacionalizam istovremeno i navođenjem primjera srpskog nacionalizma. Ocjena Miloša Moskovljevića, koju je zapisao u svom dnevniku, da je taj tekst osudio „Deklaraciju” „blago i natrunjeno priličnim separatizmom”, odražavala je osjećanja srpskih pisaca koji su iščekivali adekvatan odgovor na nacionalistički izazov iz Hrvatske. Zoran Gavrilović je tekst u „Vjesniku” okarekterisao kao „ditiramb” hrvatskoj deklaraciji, koji je umjesto da bude osuda „Deklaracije”, bio ne samo „podrška nego himna u čast Deklaracije”. Autori „Predloga” su poslije toga definitivno odlučili da „Predlog” ipak daju književnicima na potpis. [...]
„Predlog” je potpisivan u uslovima komešanja, gužve i meteža. Neki su se otimali da ga potpišu, drugi su odlučno odbili da stave svoj potpis, a treći su potpisali iako ga nijesu pročitali. Matija Bećković kaže da je potpisivanje u klubu Udruženja književnika Srbije izgledalo kao da je „stigao neki paket UNRE, pa će sada neki da dobiju one karirane košulje, tako da su se ljudi dolje otimali da potpišu”. Na pitanje da li je potpisao „Predlog” jer je i on htio da pokaže apsurd zahtjeva iz „Deklaracije” ili zato što je intimno bio za to da se razdvoje jezici, Bećković odgovara: „Nije mi uopšte bilo bitno to što je bio predmet spora, nego tu su moji drugari, mi smo protiv, suština je biti protiv, a sporedno je zbog čega”. Tako se izdvajao jedan broj ljudi za koje se podrazumijevalo da su zajedno. Bilo je i onih kojima su zagovornici „Predloga” nudili tekst na potpis, ali su odbili. Zoran Gavrilović je, u želji da svi pisci potpišu tekst, prišao Branku Ćopiću „koji je onom svojom čudnom glavom, zamahao, nasmijao se i rekao [mi]: ‚Aaaa, ja sam iz Bosne. Ja to ne potpisujem, jer tamo za ovo glave lete‘ ”.
(NASTAVIĆE SE)