-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

„Deklaracija” i „Predlog” su po mnogo čemu bili različiti dokumenti. To što su bili posvećeni jeziku i slagali se u zahtjevu za razdvajanjem srpskog i hrvatskog jezika, bile su rijetke zajedničke osobine. „Deklaracija” je bila dobro osmišljen i sročen dokument, koji je dugo pravljen. „Predlog” je bio manje politički i pravnički verziran i nastao je u trenutku, kao odgovor na „Deklaraciju“, ali i kao posledica nagomilanog revolta i nezadovoljstva stalnim anatemisanjem srpskog naroda i naturanjem hipoteke „hegemonizma” u Jugoslaviji. Napisan je preko noći, ali je njegova suština u glavama njegovih tvoraca postojala od ranije. Za Ćosića je „Predlog” bio „nedomišljen, improvizovan, ishitren i neadekvatan“. Tvrdio je da bi, da je bio u zemlji, učinio sve da spriječi njegovo pojavljivanje.
Pojavivši se dva dana poslije „Deklaracije”, u trenutku kada osuda tog dokumenta još nije bilo, „Predlog” je dobrodošao hrvatskim nacionalistima i rukovodstvu. Pomogao je uspostavljanju simetrije između dva nacionalizma, mada je „Vjesnik” tu simetriju povukao i prije pojave „Predloga”. Pojava „Predloga” nas onemogućava da odgovorimo na pitanje da li bi „Deklaracija” uopšte bila osuđena da srpski pisci nijesu odgovorili „Predlogom” ili bi i ovaj nacionalistički akt ostao bez političkog odgovora, kao što su bez takvog odgovora ostajali zahtjevi i stavovi hrvatskih lingvista i intelektualaca godinama prije toga, koji su pretočeni u deklaraciju. U izvorima nema odgovora na to pitanje. Zato smo ga postavili savremenicima sa kojima smo razgovarali. Rade Murić je sumnjao da bi „Deklaracija” bila jasno osuđena da se nije pojavio srpski odgovor i ocijenio da vlast više nije imala kuda kada se on pojavio, i pribjegla je uobičajenom izjednačavanju srpskog i hrvatskog nacionalizma. Latinka Perović je mišljenja da bi „Deklaracija” svakako bila osuđena i bez „Predloga”, kao i da se „Predlog” morao pojaviti, jer su srpski nacionalisti bili kivni zbog uklanjanja Rankovića i shvatili su njegov pad kao udar na Srbiju.
U „Deklaraciji” su iznijeti zahtjevi suprotni Ustavu i politici SKJ, ali se dokument pozivao upravo na ustavne odredbe i zaključke partijskih foruma (VIII kongres, IV i V plenum CK SKJ). Za ono što ugrožava hrvatski jezik vješto su optuženi „etatizam, unitarizam, hegemonizam”, dakle iskorišćene su fraze i floskule iz rečnika tadašnjih državnih i partijskih rukovodilaca. Time su za osnovno zlo, iz koga je proizilazila ugroženost hrvatskog jezika od „državnog jezika”, označeni Ranković, njegove pristalice i „velikosrpski hegemonizam”. Uz termin „unitarizam” u „Deklaraciji” nije pomenut i pridjev „srpski”, ali je na njega jasno aludirano cijelim duhom teksta. „Deklaracija” je isticala zahtjeve u pogledu upotrebe jezika, ali je u suštini predstavljala politički dokument. Otvarala je hrvatsko pitanje u Jugoslaviji. Politički i nacionalni karakter su naročito došli do izražaja u zahtjevu da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na svoje porijeklo, službeno moraju upotrebljavati književni jezik sredine u kojoj rade, što bi značilo da su službenici, nastavnici i javni radnici srpskog porijekla morali službeno koristiti isključivo hrvatski jezik, koji bi prije toga bio odvojen od srpskog kao poseban jezik. Time je „Deklaracija”, prećutkivanjem postojanja Srba u Hrvatskoj i njihovog prava na svoj jezik, otvarala i pitanje njihovog položaja u republici u kojoj bi službeni jezik mogao biti samo hrvatski. Objavljivanje hrvatske deklaracije u hrvatskoj štampi nije bilo praćeno nikakvim zvaničnim partijskim ili novinarskim (redakcijskim, što bi u ovom slučaju opet značilo – partijskim) političkim komentarom. Dokument je objavljen u štampi, bez ijedne prateće riječi osude.
Suprotno od toga, u srpskoj javnosti su prvo počele osude „Predloga”, pa su tek potom čitaoci upoznati sa njegovim sadržajem, ali i tada uz negativne komentare štampe. „Deklaracija” je zvanično usvojena i potpisana od najvažnijih hrvatskih kulturnih ustanova i objavljena željom samih tvoraca. „Predlog” je imao mnogo manju kulturnu i političku težinu. Nije zvanično usvojen, o njemu je raspravljano na sjednici Udruženja književnika Srbije, na zahtjev njegovih protivnika i ostao je samo kao ideja grupe srpskih pisaca, među kojima su se mnogi pokazali kao veoma kolebljivi – lako i brzo su odustali od stavova koje su potpisali. „Predlog” je objavljen voljom vlasti, a ne autora i potpisnika. Iza „Deklaracije” je stalo 18 najvažnijih hrvatskih ustanova nauke i kulture, a iza „Predloga” četrdesetak članova samo jedne srpske ustanove kulture koja je tada brojala 360 članova, znači njih 11,6 odsto. [...] Među onima koji su podržali „Predlog‘” bilo je vrlo malo onih koji su zaista intimno bili za razdvajanje jezika, već su „Predlog” potpisali u znak revolta zbog „Deklaracije“. Čak je i među tvorcima „Predloga” bilo onih koji su i dalje isticali da su za jedan jezik, ali da nijesu mogli ne uzeti u obzir to što Hrvati neće jedan jezik (Antonije Isaković).
KRAJ