-Piše: Budo simonović

I sestra Ljuba Čupića, Darinka, ušla je u legendu. Nakon hapšenja u Beogradu, kad je u njenu ćeliju smrti u logoru na Banjici banuo kapetan Peter Kriger, folksdojčer iz okoline Crvenke, da nju i nekoliko njenih drugarica povede na gubilište u Jajincima, ona ga je pljunula i noktima mu ostavila duboke tragove na licu. Nije stigla do Jajinaca, likvidirana je na licu mjesta...
A od svih desetoro Čupića, samo je najmlađi brat Martin iskoračio iz kolone rodoljuba i patrota opredijeljenih za Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju. On je stao i do kraja rata ostao pod četničkim barjakom. Pod do danas zvanično nerazjašnjenim okolnostima, međutim, on se poslije rata obreo u Australiji i neko vrijeme tamo živio pod lažnim imenom. U Crnoj Gori se i danas prepričava da mu je bjekstvo omogućila tadašnja vlast u Crnoj Gori upravo zarad porodice i slave Ljuba Čupića i ostale braće i sestara, a u tim pričama se najčešće spominje ime čelnika te vlasti Blaža Jovanovića. Po tim pričama, Čupić se 1956. godine, za vrijeme Olimpijskih igara u Melburnu, tamo sreo i upoznao sa našim sportistima i nije odolio – priznao im je ko je i odakle je. Nedugo potom pregazila su ga kola na ulici, a do danas je ostala sumnja da se to nije dogodilo slučajno...
Trinaest dana nakon strijeljanja Ljuba Čupića u Nikšiću i njegovog herojskog držanja na gubilištu kojim je obezbijedio vječno mjesto među besmrtnicima, na istovjetan način se u Valjevu proslavio i Stevan Filipović.
Dok su ga tog 22. maja 1942. godine oko deset sati prije podne žandarmi Milana Nedića vodili svezanog glavnim valjevskim ulicama na gubilište u centru grada, omaleni, tek 160 santimetara visoki mladić je gromko klicao: „Živjeli narodni oslobodioci! Dolje fašisti i izdajnici srpskog naroda! Živio Staljin! Živeo komunizam...!”
Žandarmi su ga bezdušno udarali kundacima i pokušavali da ga ućutkaju, ali je njegov glas bivao sve moćniji i sve više izazivao divljenje uplašenih prolaznika, ali i onih koji su ga sprovodili na gubilište. Kad su shvatili da ga ne mogu tako ućutkati, sprovodnici su skrenuli i poveli ga sporednim sokacima, prečicama koje su vodile do mjesta na kojem su se već njihala pripremljena i već ranije okrvavljena vješala.
Stigli su znatno prije nego što je bilo najavljeno pogubljenje, prije nego što su žandarmi silom dotjerali one kojima je trebalo uliti strah i obeshrabriti ih da ne podlegnu prokomunističkoj propagandi i antifašističkom raspoloženju. Mladić se sam popeo na malenu, trošnu klupu, sam namakao omču na vrat i, visoko uzdignutih pesnica, nastavio da kliče i poziva na otpor sili i nepravdi: „Šta čekate? Što trpite? Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje. Živjela oslobodilačka borba i naši saveznici i prijatelji...!”
Kad je jedan od žandarma krenuo da ga udari i pokuša ućutkati, on ga je šutnuo nogom, ali je pritom izgubio ravnotežu, zanio se, klupa pod nogama mu se prevrnula i omča oko vrata se zategla...
Bio je to poslednji trenutak ovozemaljskog bitisanja Stjepana – Stevana – Steva Filipovića, mladića koji je bio tek zakoračio u dvadeset šestu godinu života, čovjeka čijoj se predsmrtnoj hrabrosti i odvažnosti evo već 76 godina divi cio slobodoljubivi, slobodoumni svijet baš kao i njegovom saborcu i sapatniku iz Narodnooslobodilačkog pokreta Ljubu Čupiću koji je pogubljen 9. maja 1942. godine.
Sjutra: ZBOG NjEGA UKINULI VJEŠALA

„Smrt fašizmu,sloboda narodu”

Stjepanu Stevanu Filipoviću se pripisuje da je on ispod vješala prvi uskliknuo „Smrt fašizmu – sloboda narodu”, čuvenu partizansku krilaticu sa kojom se potom do kraja rata jurišalo u borbu za slobodu, sa kojom su na usnama kasnije umirali i mnogi drugi poput Filipovića.