-Piše: Budo simonović

I Anton Filipović, otac Stevana Filipovića, baš kao i otac Ljuba Čupića, bio je pečalbar. Kad se vratio iz Amerike i skrasio u rodnom Opuzenu, u zelenoj dolini Neretve, dvanaest kilometara uzvodno od njenog ušća u Jadransko more, sa suprugom Ivankom je izrodio petoro djece, tri sina i dvije ćerke. Treće dijete po redu, sin, koji se rodio 27. januara 1916, na krštenju je dobio ime Stjepan.
Filipovići se, međutim, nijesu dugo zadržali u Opuzenu. Seljakali su se u potrazi za mjestom gdje se bogatije i ugodnije živi i preko Mostara i Županje, 1932. godine se obreli u Kragujevcu, gde je već, kao industrijski radnik, radio njihov najstariji sin Šimun. Tu su svili novo porodično gnijezdo, a Stjepan će tu, čak i u zvaničnim dokumentima biti „prekršten” u Stevana – Steva.
Stevan, okretni, vatreni i u društvu od prvog dana omiljeni mladić, u radničkom Kragujevcu je izučio bravarski zanat, ali se njegove umješne i vične ruke neće zadovoljiti time – bio je podjednako vješt i električar, i stolar, i knjigovezac...
Kako je po prirodi bio druželjubiv i otvoren, nije mu trebalo dugo da stekne široki krug prijatelja, da se brzo približi i aktivira i u naprednom radničkom pokretu, svim srcem, neskriveno i bez ostatka.
Naravno, ni žandarmerija nije sjedjela skrštenih ruku niti ostala slijepa na djelovanje i ponašanje omalenog, ali pečatnog i hrabrog momka. Zato je, izgleda, jedva i dočekala da ga 1939. godine uhvati na djelu kako rastura letke kragujevačkog radničkog sindikata i po hitnom postupku ga strpa na dvadesetodnevnu robiju.
To, međutim, ne da nije djelovalo i ohladilo Filipovićevo vrelo momačko čelo, već je iz zatvora izašao još uvjereniji u pravednost borbe u koju se uključio, u ispravnost ideje za koju se žrtvuje, što ga je već 1940. godine preporučilo za prijem u Komunističku partiju Jugoslavije, gotovo u isto vrijeme kad je u Beogradu i Ljubo Čupić primljen u Partiju.
Kao novopečeni komunista, Filipović se te 1940. godine našao i u prvim redovima štrajkača u Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu. Naravno, ponovo je uhapšen i ponovo se našao u tamnici – ovog puta na tri meseca. Za njega je to, međutim, bila nova velika škola, novo iskustvo u borbi za radnička i narodna prava, ali i prilika da konačno uvidi kakva opasnost prijeti čovječanstvu od sumraka nacizma i fašizma, da shvati da je nova zastrašujuća svjetska ratna kataklizma neizbježna.
Shvatio je i kakav je njegov zadatak, šta moraju da čine oni koji malo dalje i bolje vide – kako treba da isture čelo i nađu se u prvim borbenim redovima, na prvoj liniji fronta naspram nemani koja se valjala Evropom iz Njemačke i Italije. On će se tako, odmah po kapitulaciji bivše Jugoslavije i njenoj okupaciji, naći među prvoborcima i organizatorima ustanka i već od julskih, ustaničkih dana, pa sve do decembra 1941. godine, učestvuje u gotovo svim važnijim oružanim akcijama protiv okupatora na prostoru Šumadije, i to ne kao običan vojnik već kao jedan od onih koji su na čelu, koji rukovode tom borbom.
Sjutra: DA NAŠA SMRT NE BUDE NjIHOVA POBJEDA

Tajno sahranjen

Iz jednog sačuvanog žandarmerijskog izvještaja vidi se da se maleno tijelo Stevana Filipovića dva dana njihalo na vješalima u Valjevu pod budnom pažnjom naoružanih žandarma i gestapovaca koji su iz prikrajka vrebali njegove saučesnike i istomišljenike, koji bi mogli pokušati da ga ukradu i skinu sa vješala, da se dželati makar nad njim mrtvim ne iživljavaju. Uviđajući da im je plan propao, da je vješanje Filipovića i njegovo herojsko držanje u predsmrtnim trenucima izazvalo sasvim suprotan efekat, divljenje i poštovanje svih prisutnih, on je u noći između 23. i 24. maja skinut sa vješala i tajno sahranjen na do danas neznanom mjestu.