- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Atina je bila paradigma za pojam demokratske i obrazovane sredine, država u kojoj je duhovna kultura, sa filozofijom, naukom i umjetnošću, predstavljala temelj sveobuhvatnog društvenog života. Te vrijednosti su bile ugrađene u samu državnu i društvenu strukturu, zbog čega je Atina gledala sa određene visine na druge države, posebno na one koje nijesu pripadale grčkom etničkom i kulturnom području. Takve države su Grci nazivali varvarskim ili skitskim što je a priori te zemlje stavljalo u položaj manje vrijednih i obrazovanih zajednica u odnosu na Grke, posebno Atinjane. Demokratska tradicija, izgrađivana i pothranjivana veoma dugo u Atini i njenim saveznicama predstavljala je vrijednost za koju se valjalo boriti i za koju je trebalo žrtvovati sve ono što čovjek posjeduje, uključujući i njegov život. Otuda je Demosten vodio bespoštednu borbu protiv Filipa kao samovoljnog monarha, čovjeka koji nije bio pod pozitivnim djelovanjem zakona, što se podrazumijeva u demokratskoj državi, već ih je, naprotiv, on sam propisivao i sprovodio u djelo na svoj subjektivan i često osion način. To se, naravno, nije moglo dešavati u demokratskoj zajednici, u kojoj je, po samoj njenoj prirodi, zakonitost bila dio tog suštinskog poretka.
Demosten se od rane mladosti svjesno i naporno pripremao za besjednički poziv. Najprije je želio da sudskim putem, dakle koristeći legalne metode, povrati otetu očevinu, ali se kasnije potpuno posvetio političkoj djelatnosti i tom cilju podredio sve druge svoje planove i ambicije. Da bi dosegao veličinu dobrog i uzornog govornika, trebalo je ne samo proći kroz određeni propisani školski (uslovno rečeno) program, već i samostalno savladati jednu izuzetno značajnu vještinu koja je tada bila dostigla visok stepen teorijske i praktične upotrebljivosti. Na tom putu je trebalo, razumljivo, savladati mnoge teškoće i prepreke, kako bi postao govornik koji će svojim besjedama djelotvorno uticati na svoje inače izuzetno obrazovane slušaoce, i to u vrijeme kada je bilo mnogo javnih ličnosti koje su se vješto i vispreno koristile umijećem retorike. Osim toga, istorijska prošlost Atine je obilovala izvanrednim državnicima koji su svi bili, bez izuzetka, istovremeno i znameniti govornici. Dovoljno je ovdje ukazati na slavna imena Temistokla, Alkibijada i Perikla da bi se shvatila snaga riječi u svim društvenim i državnim poslovima i, posebno, u svakom iole značajnijem poduhvatu.
Demosten je imao neke prirodne nedostatke koji su bili prepreka na putu da postane izvrstan besjednik, o čemu ćemo detaljnije govoriti u nastavku feljtona; posebno treba izdvojiti one koji su mu onemogućavali da lako i jednostavno izgovara pojedina slova, da održava dugu jačinu i snagu govora, da nadvlada snagom glasa huku i buku koja se uvijek javljala u većem društvenom okruženju. Trebalo je, s druge strane, izgraditi i specifičan, originalan stil, koristiti se svim dotadašnjim teorijskim i praktičnim dostignućima, izgraditi lijepi i umjetnički dopadljivi govor koji će ne samo plijeniti slušaoce nego ih i podsticati na praktičnu djelatnost. Nijedan svoj kasniji govor ovaj majstor retorike nije improvizovao, nije izlazio na govornicu nepripremljen, osiono i samouvjereno, već je svaku besjedu temeljito, studiozno i promišljeno pripremao. Stoga su za njega još stari pisci govorili da je njegova retorska sposobnost poticala od dugotrajnog i mukotrpnog rada. Međutim, kod Demostena se njegova urođena govornička sposobnost (talenat) udružila sa izuzetno studioznim i upornim radom, ne samo u toku priprema za retorsku djelatnost, nego i kasnije kada bi prilazio poslu da održi neku važniju besjedu.
Još su antički poznavaoci života i rada ovog majstora besjedničke vještine isticali tri glavne karakteristike Demostena kao besjednika, političara i posebno državnika. Prva njegova osobina jeste vidovitost i izuzetna sposobnost predviđanja budućih društvenih i istorijskih zbivanja. On je stalno unaprijed ukazivao svojim uspavanim sugrađanima na predstojeće događaje kojima treba da svi budu pripravni jer će negativne posledice biti veoma ozbiljne po dalju sudbinu Atine i drugih grčkih država. U kasnijim svojim govorima, kojima se obraćao svojim sugrađanima, podvlačio je da su njegova predviđanja (nažalost) bila opravdana i najčešće se obistinjivala, što je ostavljalo veoma teške a katkada i tragične posledice. Kada je Filip počeo da vodi svoju lukavu i naizgled umjerenu osvajačku politiku, Demosten je prvi uvidio konačnu posledicu koja neminovno vodi propasti slobode i nezavisnosti ne samo sjevernih grčkih država nego i svih helenskih oblasti, uključujući tu i Atinu. Genijalna su bila njegova predviđanja i upozorenja da se sloboda i nezavisnost Atine brane već u sjevernim grčkim oblastima a ne na njenim neposrednim granicama ili, u najgorem slučaju, na teritoriji njene države, posebno na zidinama koje su je opasivale. Najčešće je, mnogo prije izbijanja aktuelne krize, ukazivao na dalji tok događaja koji bi se, nažalost, uvijek završavali nepovoljno za Atinu.
Druga Demostenova bitna karakteristika jeste njegova strastvenost, plahovitost koja ga je izdvajala od ostalih državnika i govornika. On nije, poput njegovih slavnih prethodnika, govorio smireno, dostojanstveno, moralisao i teoretisao. Naprotiv, njegove besjede su grmjele, on se čitav unosio u smisao onoga što je deklamovao, mijenjao boju i snagu glasa, snažno i živo gestikulirao, neposredno i emotivno preživljavao smisao izgovorenog. Stoga su njegove besjede zahvatale slušaoce kao neodoljiva bujica koja je uvijek imala praktičnog djelovanja i time postajala neposredno efektna i podsticala slušaoce na direktnu političku ili vojnu akciju. U snažnom i uvijek doživljenom zanosu, koji se pokatkad uznosio do patosa, Demosten je sa govornice plamtio i snagom riječi pokretao uspavane ili zapostavljene dužnosti svojih sugrađana. Sve je to radio ne radi sopstvene slave, prestiža, društvenog priznanja, ugleda ili statusa, već da bi svoju uspavanu domovinu probudio iz pasivnosti, beskorisne uljuljkanosti i tako mase slušalaca podstrekivao na plamena i plemenita pregnuća. Uvijek je bio budni, okretni i svagda spremni propagator velikih grčkih ideala koji su krasili taj narod vjekovima i za koje su često žrtvovali svoje najveće vrijednosti, uključujući i život, kada je trebalo braniti čast, slobodu i dostojanstvo svoje domovine.
Kao treću Demostenovu odliku stari su uzimali njegovu bezgraničnu ljubav prema istini, pravdi i pravičnosti. Smatrao je da se istini moraju žrtvovati sve individualne i društvene vrijednosti, da ona ima veliku snagu podsticanja i nadahnjivanja. Nema te vrijednosti, smatrao je Demosten, koja se može zamijeniti sa istinom, koja bi bacila u zasjenak njenu neodoljivu čar koja svijetli poput svetionika u svim životnim okolnostima, situacijama, stremljenjima ili poduhvatima. Stoga su njegove besjede uvijek bile odraz realnog, istinitog i plemenitog nastojanja da se pred slušaocima, pred atinskim građanima, iznose stvari i činjenice bez okolišavanja ili uljepšavanja.
(NASTAVIĆE SE)