Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
„Prvu sestru” ni da pomenu * Stijepović umjesto Miloševića   * Svjedok saradnik otkucao saučesnike * Na službena putovanja potrošili 110 hiljada * „Prvu sestru” ni da pomenu * Nacionalni identitet * Dotakli smo dno dna
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 20-06-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
BranKo Ljumović, žrtva golootočke torture:
Treba donijeti zakon po kome bi živi Golootočani i članovi njihovih porodica mogli da dobiju nadoknade za strahote pretrpljene na Golom otoku.

Vic Dana :)

Nagradno pitanje u emisiji na radiju: „Kako se zove Isusova majka?“
Javlja se neki lik.
Halo!
Dobar dan u programu ste znate li odgovor na pitanje?
Znam, Bogorodica!
Dobro, ali nama treba ime...
Ime...? Rajko.
Ma ne vaše, nego majke.
Aaa Draginja!
Došla dva Crnogorca da gledaju trku na 800 m, i jedan čovjek je mnogo zaostajao, pa kaže prvi Crnogorac:
A viđi onoga jada jadnog, ne može mrdnut.
A ćuti jadan, to je naš Crnogorac.
Au viđi sokola, kako poćera onoliku gomilu.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2018-06-18 LJUBO ČUPIĆ I STEVO FILIPOVIĆ, HEROJI KOJIMA SE SVIJET DIVI
Da naša smrt ne bude njihova pobjeda
Čupić i Filipović Da naša smrt ne bude njihova pobjeda Njegovi preživjeli sapatnici iz tamnice pričali su kako ih je Filipović sokolio i učio da krivicu svaljuju na njega jer je znao da se neće glave nanositi i da mu pogubljenje ne gine
- Piše: Budo simonović

Pozna jesen i zima 1941. godine predstavljali su veliko iskušenje i prekretnicu u Narodnooslobodilakoj borbi, posebno poslije pada Užica i prodora moćnih njemačkih i četničkih snaga na prostor takozvane Užičke republike. Glavnina partizanskih snaga se pred tom silom tada morala povući ka Sandžaku.
Stevan Filipović je u tom trenutku bio komandant Prvog pocerskog bataljona, koji je ostao odsječen na Ceru. Na savjetovanju u Grabovcu, održanom 21. decembra, zaključeno je da se taj bataljon ne može održati po ciči zimi i odlučeno da se zbog nedostatka hrane i municije privremeno rasformira. Pri pokušaju da se iz Grabovca prebaci na Cer i pridruži saborcima, Stevan Filipović i njegov mlađani kurir, petnaestogodišnji Dušan Kovačević, u noći između 23. i 24. decembra, promrzli i dezorijentisani po karamluku i velikoj hladnoći, zabasali su u četniči osinjak u selu Trbosilju.
Poznatu i traženu zvjerku, koja im je tako nenadno upala u mrežu, četnici su dan-dva kasnije predali ljotićevcima, a ovi ga odmah proslijedili Njemcima. Tako se Filipović pretposlednjeg dana 1941. godine našao u njemačkom logoru u Šapcu, gdje su propali svi pokušaji da ga, milom ili silom, privole da progovori.
I ostalim zatvorenicima je, kako su kasnije kazivali preživjeli iz tog logora, savjetovao da ćute, ili ako već ne mogu da izdrže muke i moraju da progovore, da krivicu svaljuju na poginule ustanike ili one koji su van domašaja dugačke zlotvorske ruke okupatora i njegovih sluga. Savjetovao im je da čak i njega okrivljuju – bio je siguran da se neće glave nanositi jer oni dobro znaju ko je on i kakvu ulogu ima u narodnooslobodilačkom pokretu:
– Nemojte im samo pokazati da naša smrt znači njihovu pobedu! – poučavao je samučenike u tamnici.
Petnaestak dana kasnije, prebačen je u njemački zatvor u Valjevu. Ni njemačkim agentima iz 714. pješadijske divizije, kako se vidi iz kratkog sačuvanog zapisnika o saslušanju Stevana Filipovića, nije pošlo za rukom da od njega iščupaju ni riječ iole korisnog priznanja, baš kao što to neće uspjeti ni specijalistima Gestapoa u Beogradu, kojima je, uz napomenu šefa antikomunističkog odreda iz Valjeva, SS kapetana Eriha Vinekea „zreo za pogubljenje“, dopao u ruke početkom februara 1942.
Nakon gotovo dva mjeseca mučenja i svakovrsnih tortura, kad su shvatili da od njega ne mogu izvući ništa više od onoga što su o njemu, njegovom djelovanju i saborcima već znali, Filipović je 25. marta vraćen u Valjevo s naredbom da se dva dana kasnije, 27. marta, na godišnjicu velikih antihitlerovskih i antifašističkih demonstracija u Beogradu i obaranja već potpisanog pakta Srbije sa Trećim Rajhom, objesi u centru Valjeva, zajedno sa još dvojicom njegovih zarobljenih saboraca, Stevanom Borotom i Josifom Majerom.
Filipović je, međutim, bio toliko pretučen i izmrcvaren da nije mogao stajati na nogama, pa su dželati zaključili da bi takav mogao izazvati sažaljenje naroda dok ga budu sprovodili ulicama i odlučili da tog dana odlože njegovo pogubljenje. Tako su tog 27. marta 1942. u centru Valjeva obješeni samo Majer i Borota, a Filipović se oporavljao gotovo dva mjeseca i čekao pogubljenje sve do 22. maja.
Sutra: NEUSTRAŠIVI I SA OMČOM NA VRATU

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"