- Piše: Budo simonović

Pozna jesen i zima 1941. godine predstavljali su veliko iskušenje i prekretnicu u Narodnooslobodilakoj borbi, posebno poslije pada Užica i prodora moćnih njemačkih i četničkih snaga na prostor takozvane Užičke republike. Glavnina partizanskih snaga se pred tom silom tada morala povući ka Sandžaku.
Stevan Filipović je u tom trenutku bio komandant Prvog pocerskog bataljona, koji je ostao odsječen na Ceru. Na savjetovanju u Grabovcu, održanom 21. decembra, zaključeno je da se taj bataljon ne može održati po ciči zimi i odlučeno da se zbog nedostatka hrane i municije privremeno rasformira. Pri pokušaju da se iz Grabovca prebaci na Cer i pridruži saborcima, Stevan Filipović i njegov mlađani kurir, petnaestogodišnji Dušan Kovačević, u noći između 23. i 24. decembra, promrzli i dezorijentisani po karamluku i velikoj hladnoći, zabasali su u četniči osinjak u selu Trbosilju.
Poznatu i traženu zvjerku, koja im je tako nenadno upala u mrežu, četnici su dan-dva kasnije predali ljotićevcima, a ovi ga odmah proslijedili Njemcima. Tako se Filipović pretposlednjeg dana 1941. godine našao u njemačkom logoru u Šapcu, gdje su propali svi pokušaji da ga, milom ili silom, privole da progovori.
I ostalim zatvorenicima je, kako su kasnije kazivali preživjeli iz tog logora, savjetovao da ćute, ili ako već ne mogu da izdrže muke i moraju da progovore, da krivicu svaljuju na poginule ustanike ili one koji su van domašaja dugačke zlotvorske ruke okupatora i njegovih sluga. Savjetovao im je da čak i njega okrivljuju – bio je siguran da se neće glave nanositi jer oni dobro znaju ko je on i kakvu ulogu ima u narodnooslobodilačkom pokretu:
– Nemojte im samo pokazati da naša smrt znači njihovu pobedu! – poučavao je samučenike u tamnici.
Petnaestak dana kasnije, prebačen je u njemački zatvor u Valjevu. Ni njemačkim agentima iz 714. pješadijske divizije, kako se vidi iz kratkog sačuvanog zapisnika o saslušanju Stevana Filipovića, nije pošlo za rukom da od njega iščupaju ni riječ iole korisnog priznanja, baš kao što to neće uspjeti ni specijalistima Gestapoa u Beogradu, kojima je, uz napomenu šefa antikomunističkog odreda iz Valjeva, SS kapetana Eriha Vinekea „zreo za pogubljenje“, dopao u ruke početkom februara 1942.
Nakon gotovo dva mjeseca mučenja i svakovrsnih tortura, kad su shvatili da od njega ne mogu izvući ništa više od onoga što su o njemu, njegovom djelovanju i saborcima već znali, Filipović je 25. marta vraćen u Valjevo s naredbom da se dva dana kasnije, 27. marta, na godišnjicu velikih antihitlerovskih i antifašističkih demonstracija u Beogradu i obaranja već potpisanog pakta Srbije sa Trećim Rajhom, objesi u centru Valjeva, zajedno sa još dvojicom njegovih zarobljenih saboraca, Stevanom Borotom i Josifom Majerom.
Filipović je, međutim, bio toliko pretučen i izmrcvaren da nije mogao stajati na nogama, pa su dželati zaključili da bi takav mogao izazvati sažaljenje naroda dok ga budu sprovodili ulicama i odlučili da tog dana odlože njegovo pogubljenje. Tako su tog 27. marta 1942. u centru Valjeva obješeni samo Majer i Borota, a Filipović se oporavljao gotovo dva mjeseca i čekao pogubljenje sve do 22. maja.
Sutra: NEUSTRAŠIVI I SA OMČOM NA VRATU