Vojislav Budo Gledić
Demosten se oženio relativno kasno, po antičkim mjerilima, oko svoje trideset i četvrte godine života. Žena mu je bila skromna i čestita, a poticala je iz jedne ugledne stare porodice. Godine 336. p.n.e. umrla mu je kći jedinica, samo nekoliko dana poslije Filipove pogibije. Stari su vjerovali da djeca odlaze na ostrvo blaženih ako umru veoma mladi (postojao je i zakon u antičkoj Grčkoj kojim je bilo zabranjeno oplakivanje djece umrle u najranijem periodu, jer njihove duše odlaze u srećniji život). Otuda je Eshinova optužba kako je, navodno, Demosten bio bezdušan prema svojoj kćeri, proistekla iz politički motivisanih razloga; stoga je ona bila ne samo netačna nego i veoma tendenciozna i maliciozna. Oko Demostena su se, još u antici (kao, uostalom, oko svake znamenite ličnosti) širile razne glasine, spletke i intrige koje nijesu imale realnu pozadinu. Govorilo se, na primjer, da je htio ili da se bio oženio udovicom poznatog atinskog vojskovođe Habrije (vjerovatno je to bilo podstaknuto Demostenovom odbranom Habrijevog sina na sudu). Kružila je i priča da je Demosten bio u zvaničnom braku sa jednom ženom sa ostrva Samosa i da je sa njom imao i djecu.
Demosten je pokušao da iskoristi neočekivano povoljnu priliku, Filipovu pogibiju, kako bi se Atina izvukla iz nametnutog joj „saveza“ sa Makedonijom. Smatrao je da je Filipov sin Aleksandar nedovoljno sposoban da održi veliku imperiju koju mu je ostavio otac. Demosten je ponovo odlučno krenuo u političke akcije na spoljnopolitičkom polju. Najprije je povezao Atinu sa Tebom, kao saveznicima koje su imale tragičnu zajedničku sudbinu kod Heroneje, a potom je uključio u taj savez još nekoliko manje poznatih državica. Izdejstvovao je da se Tebi iz Atine pošalje oružje. Ipak, zbog teške ekonomske situacije, Atina nije imala dovoljno sredstava da se temeljnije obnovi, pripremi i da se vojska valjano opremi, a nije bilo ni sredstava da se obrazuje plaćenička vojska (koja je tada bila veoma značajan faktor ratovanja). Nikako nije mogao dopustiti da se ta jedinstvena situacija ne iskoristi za dobro Atine.
Zato je Demosten ponovo počeo da podstiče svoje sugrađane. Istina, nije bilo dovoljno vojne snage za veće poduhvate, ali je trebalo stvarati zajedničku, združenu silu sa drugim državicama. Sugrađane je hrabrio da se pokrenu protiv Makedonije, a za Aleksandra, Filipovog sina, govorio je pogrdne riječi, čak ga je nazivao budalom. Pričao je da se Aleksandar neće „lomatati“ po raznim oblastima koje je njegov otac osvojio, već će samo da se šeta po Peli, da će uživati kraljevske blagodeti i da će se, kako bi stvar još više unizio, Filipov sin baviti nevažnim pitanjima. Teško je povjerovati da bi neki dvadesetogodišnjak mogao imati silinu i uspješnost svoga oca (pijanice). Dalje je pričao da će se Aleksandar baviti vradžbinama i proricanjem gledajući u utrobu žrtvenih životinja (jedan od oblika tadašnjeg „varvarskog“ načina proricanja budućnosti). Povezao se Demosten i sa persijskim carem Darijem III Kodomanom, koji je, navodno, poslao pozamašnu finansijsku pomoć Atini od trista talanata. Atina je zvanično taj novac odbila, ali ga je (kako se govorilo) Demosten ipak uzeo i iskoristio kako bi se Atina valjanije vojno pripremila za predstojeći neminovni ratni okršaj.
Međutim, kada su Grci počeli da se bune i da otkazuju poslušnost Makedoniji, Aleksandar je munjevito reagovao i sa vojskom ugušio klice otpora. Kada se iznenadno, ne časeći, pojavio u Grčkoj, time je odmah ukazao na svoju borbenu sposobnost. Odmah je bilo jasno da se radi o mladom, energičnom i sposobnom vojskovođi. Potom je Aleksandar otišao sa silnom vojskom na sjever i na sjeverozapad svoje države, kako bi umirio ilirska plemena koja su uvijek predstavljala žarišta pobuna i nemira. Tada je u Atini prostrujala vijest da je Aleksandar, neočekivano u tom ratnom pohodu, poginuo i da je time kucnuo pravi i pogodni čas da se Grčka oslobodi nemilog jarma. Oslobodilački zamah je pokrenut 335. godine p.n.e. u Tebi, kojoj se odmah pridružila Atina, kako je to Demosten tražio od svojih sugrađana. Taj ustanak je, nažalost, veoma brzo ugušen, jer se Aleksandar ponovo neobično brzo pojavio i izvojevao veoma upečatljivu pobjedu. Poslije poraza tebanske vojske, zajedno sa njenim saveznicima, oktobra 335.godine p.n.e., Aleksandar je Tebu razorio do temelja i u ropstvo prodao preko trideset hiljada stanovnika toga grada. Atinjani su, naravno, postali svjesni sa kakvim neprijateljem imaju posla, tj. da je Aleksandar mnogo opasniji i suroviji neprijatelj od njegovog oca Filipa. Da bi unekoliko ublažili svoje učešće u toj borbi protiv Makedonije, Atinjani su poslali poslanstvo čestitajući mu pobjedu i „srećan povratak iz pohoda“.
Aleksandar je dobro poznavao, a i mnogo cijenio istoriju i značaj Atine i čitave Grčke. On nije želio da se osveti Atinjanima zbog njihovog učešća u pohodu protiv Makedonije, u poslednjoj pobuni. Pomirio se sa Atinom, ali je tražio da mu se pokretači ustanka bezuslovno pošalju, kako bi bili kažnjeni. Među njima se nalazio i Demosten.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ