Piše: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Na ovaj način sjedinjuju se uzroci, potrebe i sam cilj, tako da osnova kompozicije postaje jedinstvo unutar same materije. Fiksirajući poliritmičku kompoziciju, autor je morao da uvidi da isticanje karakteristika u postupcima stečenim prije začinjanja samog djela ne može u svemu figuri da obezbijedi i samostalnu aktivnost. Razne okolnosti ga navode da učini i nešto novo što će proisticati iz same situacije tako da u njemu istovremeno možemo osjetiti i njegovu prošlost i njegovu budućnost. U montaži ove teme i shvatanja se razrađuju sve dok ne dobiju dimenzije kvaliteta koje se onda kontrapunktno slažu u punom kontinuitetu. Sve je to osnaženo imaginacijom koja pokret oplemenjuje podsticajem i potrebnom dinamikom kako bi potpuno asinhroni materijali, sa svim svojim robustnim formama i izražajnim sipecifičnostima, mogli u potpunosti da ispolje težnju ka izražajnom jedinstvu. U ovakvom poretku i predmeti i sama ploha – visina i širina, sa svim svojim kontrastima, nezadrživo se pretvaraju u kretanje, čije vibracije stvaraju polje onog efektnog vizuelnog trajanja. Čini se da pritom postižu toliko visoki stepen dinamike da razbijanje stakla, ma koliko bilo dramatično, ne može da bude kraj djelovanju – nije li to provala konkretnog u ono trajno? Figura se tako našla u sopstvenoj kompoziciji koja ima sve atribute vremena i uslova za slobodno ispoljavanje.
Ono što muzičari uporno pokušavaju da dočaraju zvukom, kako bi ovaj postao apsolutni izraz unutrašnjeg svijeta, sa nešto drugačijim ambicijama ovdje je urađeno sa pokretom. On nastoji da združi objektivno i subjektivno, racionalno i emotivno, iluziju i formu i to kroz oslobođenost od svega što ih spolja pojedinačno ugrožava. U tim elegantnim kombinacijama, subjekt počinje da shvata prirodu svojih postupaka pa i samu osnovu postojanja. Režija se za to pobrinula naglašavanjem kontrasta između Inspektora i ostalih materijala tako da se odluka rađa kroz svijest o tako izgrađenim odnosima. Pucanj zato može da bude okarakterisan i kao završetak procesa individualizacije i izgradnje nekakvog integriteta.
U istom trenutku figura shvata da je spokojstvo samo privid i forma koja prikriva stvarno otuđenje od svojih čula, od svijesti. Prihvatajući tehniku akcionog filma reditelj je osjećao da već postoji sasvim jasna podvojenost između kretanja i cilja koji mu se postavlja, tim prije što se tehnika komponovanja situacija javlja kao gotovo samostalna snaga u akterima odvojena od svih emocionalnih i intelektualnih faktora.
Tako smo i u figuri, odmah u prvoj sceni, osjetili izvjestan automatizam u postupcima. Naravno, izbjegavajući eksplicitnost, Mimica nije pretjerano insistirao na isticanju superiornosti te sile nad onim najintimnijim Ijudskim potrebama. Zbog toga se već od početka smiruje i parodija, pa manipulisanje tehnikom izraza postepeno dobija drugačiji smisao i u gradacijama koje nadolaze pažnja je sve više usmjerena na transformacije ideje a ne forme. Na taj način automatizam koji primjećujemo u postupcima figure ostaje kao elemenat disharmonije, u samoj strukturi. Jer, sve do kraja ne osjećamo da je moguće izmijeniti ne samo način kretanja već ni ritam pokreta.
(Nastaviće se)