Kod nas, u državama bivše SFRJ, promocija čitanja shvata se i pokušava se sprovoditi uglavnom po onoj naslijeđenoj matrici: dovode se pisci da gostuju u školama, organizuju se javni časovi, čita se poezija, izdavači poklanjaju knjige bibliotekama seoskih škola, priređuju se sajmovi, sve se to lijepo upakuje u zanimljive slogane „Crna Gora čita”, „Čitanje je priča za svaki dan”, „Deset dana bez ekrana”, „Lektira na drugačiji način”, „Čitaj mi!”, „Godina čitaoca”... a jedna splitska muzička grupa je čak snimila pjesmu i spot „Rižoto s plodovima knjiga” (po narudžbi gradske knjižnice „Marko Marulić”). Međutim, ni u jednom od navedenih primjera čitalac se suštinski ne stavlja u prvi plan. I koliko god on na ovaj kratkoročan, kampanjaški način bio isturan u prvi plan, uvijek će pred njim makar za korak biti ustanova, izdavač, marketing, autor, konglomerat, a ponajprije kupac.
Osnovna teza koja govori o smrti čitaoca jeste rođenje kupca. U savremenom svijetu i trenutnoj konstelaciji odnosa, čitalac je umro prije autora u svakom smislu i više nikakvo rođenje neće biti moguće. O reanimaciji – nakon pronalaska modaliteta za preporod (zašto ne i rođenje?) sistema vrijednosti.
Da bi tekst bio dovršen, čitalac mora da ga nastavi, a pisac da mu se poskrajne. Međutim, danas se dogodilo suprotno. Želja industrije, korporacije, jeste da autor ne umre jer je potreban kao brend, kao zaštitni znak, kao reklama, kao lakmus papir za dalja stremljenja korporacije... Konglomerat se ni tu ne zaustavlja, već grabi korak dalje i odlučuje se najprije usmrtiti čitaoca!
Ipak, krenimo redom. Da li je moguće da se u svakoj knjižari odreda pojavi identična top lista najčitanijih i najpopularnijih djela za određeni vremenski period, ponajviše za mjesec ili godinu? Ko sebi daje za pravo, da servira ta djela i tim činom kanališe budućnost samo onoj jednoj strani? Uslovno rečeno djela, jer korpus književnosti i teorija kulture poznaju ispravniji termin, u smislu precizniji i za naš osvrt prihvatljiviji, a to je šund.
Postavlja se pitanje odakle nama ta top lista, koju čitalac ovih redova najprije mora shvatiti kao personifikaciju sistema (bez)vrijednosti koji je upravo izgrađen i koji treba po svaku cijenu održati? Ko ju je sastavio, ako nijesu čitaoci, pisci, kritičari, ako nijesu književnici, ili, pak, ljudi koji sa književnošću druguju u pravom smislu te riječi, dakle na neeksploatatorskom podijumu, izražavajući svoju slobodnu volju zasnovanu na nekom elementarnom iskustvu? Pod elementarnim iskustvom mislimo na mnogostruki gubitak nevinosti u čitalačkom smislu. Sastavlja je izdavač. Onaj koji se izborio na tržištu i koji pokušava da ostvari monopol nad najvećom nekritičkom masom, koja sebe naziva čitaocima, a ustvari su u pitanju samo imitatori.
Ovdje ukratko treba elaborirati razliku između čitaoca i kupca. Da bi je uprostili svešćemo je na razlikovanje po boji! Čitalac razlikuje crno i bijelo, a nadaren je da razumije sve one razmake, horizontalno i vertikalno zgusnute na platnu umjetnosti. Kupac je čitalac koji ne želi djelo i koji mu nije sposoban učitati novi smisao. On je privrženiji autoru nego djelu i to zbog uvjerenja da autor neće iznevjeriti njegova davno formirana „očekivanja”, što bi ujedno bila jedna od ključnih distinkcija između čitaoca i kupca. Kupac caruje u potrošačkom društvu. On je mali bog, nemoćan ni da bude prvi u selu, a nekmoli drugi u Rimu.
Književnik Slobodan Vladušić primjećuje sledeće: „Dopadljivost šopinga proističe iz činjenice da takozvani mali čovjek osjeća da je u pravu samo kao kupac. I nikako drugačije. To znači da postoji jedan prećutni društveni ugovor da jedino kao kupci dobijamo tretman koji više ne dobijamo kao ljudi ili građani: a to je moć da o nečemu odlučujemo. Kao kupci smo uvijek u pravu, dok u drugim ulogama nikada nijesmo u pravu. Dakle, šoping služi za održavanje iluzije o našem vlastitom dostojanstvu, o tome da imamo neku moć odlučivanja, koju više nemamo kao građani. To je ono što je na neki način, istovremeno i smiješno i tragično: to što šoping više nema nikakve veze sa kupovinom robe, već sa osjećanjem priznatosti. Čini mi se da je to osjećanje koje današnjeg čovjeka pretvara u potrošača. Ja, naravno, nisam čovjek koji propovijeda da niko ništa ne kupuje, ali bih volio da šoping ponovo postane kupovina, što znači da čovjek šopingom ne kompenzuje svoju građansku i nacionalnu nijemost” (Ćuković, 2015: 64). Ovakav Vladušićev stav pomaže nam da terminološki bolje odredimo i to da je smrću čitaoca rođen, možda ne baš kupac, već „onaj koji šopinguje” ili, po njemu, „potrošač”.
(NASTAVIĆE SE)
PIŠE: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ