PIŠE: Borivoje Ćetković
Za akademika Živojinovića nema dileme: crnogorski suveren, njegove pristalice i sinovi veoma su zaslužni za otvarnje puta za nestanak Crne Gore kao nezavisne države. Međutim, dr Živojinović je mišljenja da tajni ugovor između kralja Nikole i Austrougarske, za koji je optuživan, nije postojao, bez obzira na pregovore koje su u julu vodili Petar i Hupka. A sumnjičen je mnogo ne samo u Crnoj Gori, već i među saveznicima. Crnogorski vladar je svojim, najblaže rečeno, neiskrenim ponašanjem od početka do kraja rata „prepunio mješinu grijeha”, doprinoseći sopstvenoj kompromitaciji i potpunom političkom marginalizovanju.
I u intervjuu datom Svetigori (januar/februar, 2007) akademik Živojinović ne mijenja mišljenje iznijeto u djelu Crna Gora u borbi za opstanak 1914–1922. Da bi objasnio šta je to Crnu Goru dovelo u „rang poraženih država” naglašava činjenicu, već konstatovanu u svojim knjigama – počela je pregovore, a kasnije potpisala kapitulaciju i izišla iz rata.
Iz sjenke gospodareve teško se izlazilo
Samo serdar Janko Vukotić imao je autoriteta da se suprotstavi kapitulantskoj politici kralja Nikole i vlade Lazara Mijuškovića, ali to nije učinio. Kao i drugi znameniti Crnogorci, Brđani i Hercegovci i serdar je živio u sjenci gospodarevoj – iz nje se teško izlazilo.
Odluka o kapitulaciji i odlazak iz zemlje kralja Nikole „otvorile su put... ka izolaciji i nestajanju Crne Gore kao nezavisne države”...
„Kralj Nikola i predsjednik vlade Mijušković dvije su najodgovornije ličnosti za crnogorsku katastrofu”. (Pod. B. Ć.) (Živojinović, 1966: 209.)
Drugoj, suparničkoj strani (Pašiću i njegovoj vladi), ovakvo izuzetno teško stanje u društvenom, ekonomskom i političkom životu crnogorske kraljevine dobro je došlo – iskoristili su ga za svoje političke i državne ciljeve.
Da ponovimo: do istine o ovom događaju teško je doći. Nesporno je: kapitulaciji Crne Gore doprinijele su objektivne slabosti, prije svega ekonomske, vojne i finansijske prirode, kao i subjektivne želje, ambicije i strahovanja kralja Nikole, njegove kamarile i sinova.
Neke činjenice koje je utvrdio akademik Živojinović ne mogu se osporiti. Kao prvo, kralj Nikola je htio mnogo više nego što su mu dozvoljavale njegove mogućnosti. Doveo je sebe u nezavidan položaj –„potiskivan od Srbije”, bez podrške Rusije u „borbi za primat među jugoslovenskim narodima”. Nesporno je i to da je crnogorski suveren bio neiskren prema Crnogorcima, Srbiji, Rusiji i Saveznicima – u više navrata je pokušavao da se zbliži sa Austrougarskom i Njemačkom. I to šurovanje sa Bečom i Berlinom skupo je koštalo i teško se osvetilo i kralju i Crnoj Gori – Saveznici joj nijesu „ uputili odgovarajuću pomoć”, lišili su je „principa legitimiteta” i odbili „da je obnove kao nezavisnu državu”. I to nije sve – bilo je i drugih posledica, kaže Živojinović. Savezničke vlade su bile čvrsto ubijeđene da je kralj Nikola nepouzdan saveznik koji je tajno pregovarao sa Austrougarskom i Njemačkom, ali su njihova sumnjičenja „iako opravdana, često prelazila realne okvire i stvarni značaj razgovora donijetih na njima”. (Pod. B. Ć.) (Živojinović, 1996: 168.)
Šta su sve saveznici zamjerali kralju Nikoli
Svi saveznici su vjerovali (Italija, Engleska, Francuska, Rusija) da Crna Gora održava tajne odnose sa Austrougarskom. I ljudi iz srpske vlade nijesu mu vjerovali – optuživali su ga da je krajem 1915. pokušavao da zaključi separatni mir sa Austrougarskom.
U pismu Ljube Mihailovića, poslanika Srbije u Vašingtonu, upućeno 21. 10.1917. Vilijamu Filipsu, pomoćniku američkog državnog sekretara, kralj Nikola se optužuje da je u toku 1915. pregovarao sa austrijskim i njemačkim predstavnicima vođenim preko prinčeva Petra i Danila, da je od austrijskog cara tražio separatni mir, te da je odbio da se crnogorska vojska povuče zajedno sa srpskom. Ovi, a i drugi grijesi crnogorskog suverena pripisivani su „postojanju tajnih obaveza i obećanja između austrougarskog i crnogorskog dvora.
„Ovo što je iznijeto u Mihailovićevom memorandumu, potvrđivala je, prema dr Živojinoviću, i izjava Andrije Radovića, objavljena u ljeto 1917 god. u lozanskom listu.
„Radović je u svojoj izjavi naglasio da je za mnoge od ovih detalja saznao lično, kao predsjednik vlade, bilo od prestolonaslednika Danila, kneza Petra, Karminatija, konzula Crne Gore u Milanu, bilo od drugih članova vlade i dvora... Mihailović, kao i Radović u svojoj izjavi nastojali su da kralja Nikolu i nekoliko njegovih pristalica prikažu kao ljude koji su izdali srpski narod i saveznike i kao argumente za njegovu izdaju isticali su antinacionalnu i neiskrenu politiku. S druge strane, oni su isticali odanost Crnogoraca savezničkoj stvari i želju za ujedinjenjem sa Srbijom. Kao dokaz za ovakve tvrdnje navodili su njihove žrtve i nacionalnu identičnost sa Srbijancima”. (Živojinović, 1996:101.)
(Nastaviće se)

Nijesmo imali jednog Radomira Putnika
Crna Gora nije bila bez znamenitih vojskovođa, ali na našu nesreću nije imala jednog Radomira Putnika koji je uporno ubjeđivao vojnike i oficire da se moraju povlačiti. Za potpisivanje kapitulacije nije htio da čuje. Govorio je: ako je potpišemo, državu ćemo izgubiti, a saveznici će nas smatrati izdajnicima. Stari ratnik znao je šta govori: kapitulacija je izdaja.