- PIŠE: Borivoje Ćetković

Kralj Nikola, dakle, sa teškim stanjem u zemlji i lošim odnosima sa Rusijom i Srbijom, otpočinje rat sa Austrijom, ubijeđen i dalje u „svoju moć i svoju veličinu”.
Jovan Đonović je, kako sam kaže, pokušao da „iznese misli, događaje i raspoloženja Crnogoraca od 1905. godine do rata sa Austrijom... Kralj Nikola morao je misliti da popravi svoj uzdrmani položaj. On je morao pomišljati na svoju ličnu i porodičnu sigurnost. Crnogorci, kao što se docnije vidjelo, nisu mu bili sigurni. I prirodno, on je pomišljao da bude zaštićen od onoga za kojega je smatrao da će ga moći zaštititi. Doduše, arhive iz toga doba zatvorene su... I ovo što je dosad rečeno, držim, može biti dovoljno da se vidi da đeneral Petar Pešić ne može biti jedino zaslužan za kapitulaciju Crne Gore.
...Oni koji su zajedno pripremili jedan koliko krupan toliko ružan istorijski događaj, pravo je i da podijele odgovornost za svoje djelo. Kralj Nikola i đeneral Pešić, ako su najvažniji, nisu jedini.” (pod. B. Ć).(Đonović 1926: 305)
U ovom radu Đonović ne pominje i ostale političare takođe „zaslužne” za kapitulaciju.


Štedimlija o Đonovićevom viđenju kapitulacije

Đonovićevo mišljenje o kapitulaciji Crne Gore oštro je kritikovao Savić Marković – Štedimlija, privrženik kralja Nikole i jedan od utemeljivača separatističkog fundamentalizma – njegove tvrdnje smatra tendencioznim, proizvoljnim i neistinitim.
Prema Vikipediji, Savić Marković – Štedimlija, crnogorski književnik, publicista i književni kritičar rođen je u Stijeni 1906. godine, a umro u Zagrebu 1970. Bio je ideolog „hrvatske Crne Gore”, za koju je izvore pronašao u djelu Regnum Sclavorum latinskog prepisa „Ljetopisa popa Dukljanina”. U međuratnom periodu popularizovao je „Crvenu Hrvatsku”, a u toku Drugog svjetskog rata sarađivao je sa Pavelićevom tkz. NDH (u Vikipedijinom tekstu nema navodnika), kao i sa fašistima i nacistima. Učestvovao je u osnivanju i popularizaciji Hrvatske pravoslavne crkve, nastale u vrijeme ustaškog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima. (I o ovoj ustaškoj tvorevini, ciljevima njenog osnivanja nema podataka).
Savić Marković – Štedimlija dao je značajan doprinos nastanku separatističkog fundamentalizna – u Duklji, u crnogorskom porijeklu od Dukljana vidio je oslonac budućnosti Crne Gore. Mnogo mu duguju današnji „suverenisti“ – njegova „naučna shvatanja“ danas se koriste za mitomanske konstrukcije o hiljadugodišnjem kontinuitetu crnogorske države i o postojanju dukljansko-zetsko-crnogorskog naroda.
„Tvrdnje koje su iznijeli Janko Đonović i Đurđe Jelinić”, kategoričan je Štedimlija, „potpuno su proizvoljne i bez ikakvog oslonca na istinu. Naprotiv, istorijski podaci svjedoče da je Crna Gora dobrovoljno bez pritiska ma sa koje strane ušla u rat. Čak i Petar Pešić ne može da ne prizna... Čiste su klevete da službena Crna Gora nije htjela u odbranu Srbije” (Savić Marković – Štedimlija, Crna Gora u Jugoslaviji, Predgovor dr Sekule Drljević, Politička biblioteka, Zagreb 1936, i K. P, Nikola Pašić, 2005, Beograd, str. 29, 30).
Prema Markovićevom mišljenju, Crna Gora je zatražila mir sa Austro-Ugarskom tek kada su je ostavili saveznici bez pomoći, bez hrane, bez oružja i municije, i po njihovom nalogu.
„Crna Gora je zatražila mir u momentu kada su joj vojska i narod, ostavljeni od saveznika, koji ne izvrše svoje obaveze, umirali od gladi i bili bez municije i oružja. No, Crna Gora ni u tim oklnostima nije bila za mir; njoj su saveznici nametnuli tu ponudu, da bi ju kompromitovali i pretvorili u jedan trgovački artikl koji će zgodno poslužiti pri potkusurivanju njihovih međusobnih računa.“ (Marković –Štedimlija, 1936: 33)
Ova argumentacija upotrebljavana je i prije 1926, a korišćena je i kasnije, sve do današnjih dana. I što je najgore: današnje „Štedimlije” i ne pominju onog prvog i pravog – drsko prisvajaju njegova „naučna otkrića”. Dvije Markovićeve svojevremeno zabranjene knjige: „Gorštačka krv Crne Gore u Jugoslaviji“ i „Osnovi crnogorskog nacionalizma”, bez obzira na povoljnu poličku klimu (koliko je meni poznato) nijesu objavljene. Moguće je da su njegova saznanja ugledala svjetlo dana – pod imenom savremenih „teoretičara” crnogorskog nacionalizma.
Autori odani kralju Nikoli jedinog i glavnog krivca za sramnu kapitulaciju Crne Gore vidjeli su i vide u zvaničnoj Srbiji, i u odnosu i držanju saveznika prema njoj.
Za separatiste, i one ranije i današnje, crnogorski vladar je žrtva intriga, podmetanja i savezničkih planova o stvaranju buduće države.
Međutim, umiješanost Srbije na bilo koji način u kapitulaciju Crne Gore ne oslobađa kralja Nikolu istorijske odgovornosti za ovaj sramotan čin – on je bio vrhovni komandant crnogorske vojske i višedecenijski stvarni gospodar Crne Gore, iz kuće Petrovića, koja, kako je sam govorio, „nije znala da bježi”.
Nastaviće se