- PIŠE: Borivoje Ćetković

Istoričar Vladimir Ćorović bespoštedno kritikuje samovoljni režim kralja Nikole i optužuje njega i njegovu porodicu – drži da su oni glavni krivci za potpisivanje separatnog mira sa Austro-Ugarskom.
„Za vreme sloma Srbije, Crna Gora se držala bedno – nije pošla za njenim primerom. Dvor i sinovi kralja Nikole su glavni krivci: imali su nekih svojih ružnih računa sa Austrijom, i nisu zazirali čak ni od izdajstva narodne stvari. Da bi se spasla, Crna Gora je ponudila separatan mir, a nije htela da ide za primerom Srbije. U jeku uspeha prema Rusiji i Srbiji, Austrijanci su bili podigli glave, i na crnogorsku ponudu, koja je pretpostavljala častan mir, odgovorili su uslovima koji su bili sramni i ponižavajući: crnogorska vojska je imala biti razoružana i delimično internirana, a Austrija će preko crnogorskog područja, voditi svoje dalje operacije. Upravu u zemlji vršiće austro-ugarski zapovednici, a sve tvrđave, pristaništa, i železnice zauzeće austrijska vojska. Sam car Franjo Josif dao je naredbu da se, pri pregovorima o miru, očuva Crnoj Gori ‘privredni suverenitet’. Kralj Nikola je u poslednji čas napustio Crnu Goru i nije potpisao taj mir, koji bi udario krst na sav njegov rad od pedeset godina. Ali, na Cetinju je ostao njegov sin Mirko, i taj je ispunio, sa preostalim članovima vlade,sramne obaveze naturenog ugovora. Crna Gora je bila tim obrukana i pred svetom i pred svojim saveznicima, bez krivice svog časnog naroda, koji je voljno mro za veliku ideju i bio spreman i na dalje žrtve. To je bila posledica nesrećnog samovoljnog režima kralja Nikole i njegove porodice.” (Ćorović, 1990: 86. Iz Sedmog dela: Rat protiv Austro-Ugarske i njenih saveznika.)
Ćorović ne štedi kralja Nikolu – ponudio je Beču separatni mir, ali ga on nije potpisao, već su ga potpisali njegov sin Mirko i članovi vlade ostavljeni u Podgorici. Ovaj sramotni čin posljedica je dugogodišnje kraljeve autokratije, njegove dvolične, neiskrene spoljne politike.
I bio je u pravu.
Kao i svaki drugi režim koji je „sklon padu” (B. Miljković) i ovaj Nikolin je morao pasti. Ćorovićeva ocjena o crnogorskoj vojsci da se „za čitavo vreme ovoga rata, nije istakla ni jednom sjajnijom pobedom” neprihvatljiva je, jer njene „muke i napore” ne vidi – ne pominje ih.
Istina, on ne poriče njenu vrijednost, već osporava „valjanost njenog vođstva”.
„Žensko upuštanje Lovćena”, ocjenjuje Ćorović, „ružna je ljaga u njenoj novijoj istoriji” – „zuzet od Austrijanaca sa manje žrtava nego ma koje mačvansko selo”.
Podvig četiri čete Lješanskog bataljona pod komandom poručnika Radoja Ćetkovića
I Jovan Ćetković je saglasan da je „Lovćenski odred bez ikakvog ozbiljnijeg otpora napustio najjaču poziciju na Lovćenu, Kuk, pošto je prethodno demontirana sva naša artiljerija koja je branila ovaj položaj”. Vijest o padu Kuka porazno je uticala na duh i borbenost crnogorske vojske. Pa ipak, u tom „ženskom upuštanju Lovćena” bilo je i jedinica koje su se „bez naredbe ozgo ili kakvog naročitog odobrenja bacile u borbu”... „Četiri čete Lješanskog bataljona pod komandom poručnika Radoja Ćetkovića jurišale su na Kuk 26. decembra zorom i poslije dvočasovne borbe uspjele da otjeraju neprijatelja i da povrate Kuk. Po zauzeću ovog položaja, poručnik Ćetković je izvijestio knjaza Petra da je povratio Kuk i da je otjerao neprijatelja, koji je sa velikim gubicima odstupio niz Kotorske strane. Zamolio je komandanta za osiguranje lijevog i desnog krila, saopštavajući da on može Kuk, sa svoje četiri čete, držati i braniti od daljih napada neprijateljskih.
Ali, mjesto da mu osigura bokove, knjaz Petar naređuje poručniku Ćetkoviću da smjesta napusti Kuk i da se povlači... Sad je čitavoj vojsci bilo jasno šta ovo znači”, zapisao je pisac Ujedinitelja.
Dvije su Crne Gore, ona kraljeva, njegovih sinova i dvorske kamarile i ona druga, crnogorskih ratnika, junačke sirotinje crnogorske. Kraljeva, glavarska, kamarilaška Crna Gora tražila je ono što Crnogorci nikada nijesu tražili od neprijatelja – pregovore i „častan mir”, dok ona druga seljačkog naroda, koji se po riječima brigadira Nika Pejanovića „borio dok je mogao”, iako „gladan, žedan, bos, po ovoj zimi-ciči, snijegu u ovim hladnim kršima, klancima, gudurama, šikarama, bez prostirača i pokrivača, iznuren, umoran, pa ne može više da se bori”. (Odgovor brigadira Nika Pejanovića kralju Nikoli na njegovu optužbu da ga je izdao. Nav.pr. knjižici generalštabnog majora Lj. Borisavljevića „Pad Lovćena”.)
Nastaviće se