PIŠE: Borivoje Ćetković

„Sastali se radi podjele šekularske planinine Ilija Plamenac (1871–1916), ministar vojni i Ali-beg Šabanagić-paša. Obojica preturili sedamdesetu godinu.
– Jesi li ostario, beže? – upita ga Plamenac.
– Jesam za sve, sem za jednu stvar sam k`a da mi je dvadeset i pet godina. Vojvoda se začudi, misleći da je beg mlad za ženu, pa ga upita:
– A za koju si to stvar mlad, beže?
– Za sramotu, vojvodo. Za nju čoek ne stara dok je živ.
– Tako je, bogami – završi vojvoda.“
Šta reći o gospodaru, „caru junakah“, o njegom „napuštanju „Crne Gore – on sa najbližim saradnicima u „egzilu“, a narod i vojska u ropstvu? Starost ga ne može opravdati. Teško je izgovoriti, ali je tako: obrukao se starac.
Istoričari prosrpske provinijencije (a to mu priznaje i Đilas) u kraljeve zasluge ubrajaju da su dugo vremena u njega i njegovu Crnu Goru bile uprte oči porobljenih Srba – od njih je bio slavljen i hvaljen kao oslobodilac i ujedinitelj. Apostol srpske slobode, umio je, kao rijetko ko da svojom retorikom nadahne potlačene Srbe i oživi u njima nadu u spas od tuđinske tiranije i ropstva. Kritičkim propitivanjem ovih ocjena nameće se zaključak: da je knjaz (kralj) Nikola barjačio u srpstvu jer je bio ubijeđen da njemu i njegovoj dinastiji pripada prvijenstvo u odnosu, prvo na Obrenoviće, a kasnije i na Karađorđeviće, pjevao je i klicao srpstvu, mnogo više nego što su to činjeli vladari iz srbijanskih dinastija.
Treba, međutim, imati u vidu i knjaževo, odnosno kraljevo shvatanje politike, njegovi, praktično – politički potezi, nijesu se poklapali sa negovim klicanjem, pjevanjem i kitnjastim frazama o srpstvu. Njegova politička evolucuja je čudna: prešao je put od najvećeg Srbina, a završio je u uskom crnogorstvu. Pjevao je: „K`o Crnogorstvu ne bio vjeran Bogom i ljudima svud bio ćeran! / Kom‘ kamen ovaj nije svet, / Da bude sramotan, proklet! / ...Ah, griješan sam!/Al‘ se kajem, no, pomiluj milostivi! / Jer još iskra Crnogorstva u kutu mi srca živi!“
Kako objasniti ovaj kraljev „razvojni put“ i otpor ujedinjenju baš u Katunskoj nahiji, gdje je „propireno ognjište srpske slobode“, gdje je kult Obilića bio ječi nego u bilo kom dijelu srpstva? Đilas ima objašnjenje: Suviše su Katunjani sami pravili svoju istoriju, pa 1918. godine nijesu željeli da im je drugi prave. Da je istorija uticala na njihovo opredjeljenje, u to ne treba sumnjati, ali presudnu, ključnu ulogu, po mom mišljenju, u suprotstavljanju i kasnijoj pobuni imali su dinastički i materijalni interesi kraljevi, kamarile i ne malog broja glavara.
Kralj Nikola je, veli Đilas, „branio Crnu Goru, dakako na svoj način“. A taj njegov „način“, po Đilasovim riječima, ogledao se u tome: „Pred saveznicima da ostane i dalje saveznik i borac protiv Austrije, da kapitulacijom Crne Gore, za koju će okriviti druge (zvaničnu Srbiju i Pašića) stavi do znanja Austriji da ne želi da poruši mostove prijatljstva, građene u dužem periodu.“
Kraljeva politička igra bila je providna i naivna. Htio je, bar tako je ispalo, da sjedi na dvije stolice: da u očima saveznika ostane borac protiv Austrije, saveznik saveznicima, a da kapitulacijom Crne Gore –olakim ustupanjem Lovćena poruči Austriji da nije svojevremeno uzalud išao u Beč, uzimao njihove zajmove i primao počasna visoka oficirska zvanja.
Dakle, odlaskom iz Podgorice (preciznije: bjekstvom) kralj Nikola je skinuo zastore sa svoje politike – tada je bilo sasvim jasno: sve što je činio (a nije trebalo) i što nije činio (a trebalo je), moralo je dovesti i dovelo je – do izdaje. Taj čin se ne može ničim pravdati – ni Pašićem, ni srpskom vladom, ni P.Pešićem, niti okupacijom Srbije, niti odnosom saveznika, ni silom Austro-Ugarske.
Nesporno je: kralj Nikola, njegova familija i njegova kamarila su glavni grešnici da je Crna Gora bila u finansijskom haosu, duboko politički podijeljena, zavađena, loše vođena diplomatski, bez pravih prijatelja, zaostala u vojnom pogledu.
Nastaviće se