-PIŠE: Ilija Lakušić

Čovjek (pjesnik) u svojoj egzistencijalnoj beznadežnosti postaje tačka presjeka podrugljive stvarnosti i nepopravljivo isporučenih činjenica, na jednoj, te visoke promisli, ambicije i strasti, na drugoj strani. Ove krajnosti u svom suprotstavljanju i raznim sukobima troše veliku enegriju poetskog bića, pa i same psihofizičke konstitucije. Videći sebe između počasti i pošasti, čovjek se brzo opsjeti sindroma Buridanovog magarca i, budući visoko svjestan, svakako bira počasti. Nadamo se. No, ta odluka ga još jače prikiva za poraz koji tinja nad trajnim gubitkom nadajući se velikoj vatri koja će progoreti opnu te da ga spoji sa samim sobom, sa svojom namjerom da se iskaže.
Da bismo sagledali problem, pomoći će nam pomalo romantičarski pojam duše koja se bori zarobljena u tijelu. Dakle, u svojoj posudi koju ne može da prevaziđe. To je onaj perpetum mobile koji istovremeno obdržava osjećanje tragike i sreće. U krajnjem – života i smrti. Odatle bitak i bitka (da polušaljivo kažem – dušina buna) ulaze u stalni sukob i međusobno se „prevaspitavaju”. Ima mišljenja, po meni krajnje neutemeljenih, da posao poezije nije da metafizički osvjetljava ovu strukturu udesa već da endemski pjeva iz svoje tjeskobe, a da egzistencijalna i metafizička pitanja ostave „pametnijem” (filozofiji). Za promjenu tog stava nije svrsishodno voditi bitku, potrebno se samo u prolazu cinično nasmiješiti.
Kad imate za protivnika jačeg od sebe, kao što je odnos pjesnika i pjesme, pada vam na pamet da napravite maštovit napad. Maštovitiji od nepobjedivog. Tako je, da se opet blago našalim, nastao termin „udar s boka”. U suštini, udar iznenađenja i traženja slabosti neprijatelja. A neprijatelj je sve što se priječi na putu do cilja, ovdje riječi i pjesme. Ništa kao ironija, u blažem obliku i humor, nije nepredvidivi podrivač surove stvarnosti. Ona čak i definitivnu pobjedu nepobjedivog dovodi u pitanje jer ozbiljnoj stvari ne pada na pamet da se u besprizornim poslovima može pojaviti nešto smiješno ili i antiozbiljno. Tako – objektivna stvarnost suštinski nenačeta, ali podrivena paradoksom i neočekivanom diverzijom, izgleda kao ugrožena građevina koja visi nad čeljustima ironije.
Svjesna da u areni mijenja sve osim arene, poezija ulazi u neosjetni gubitak, ali, kao slavljenik i akter nove estetike i zabluđeni vlasnik ordena tvorbe, nastavlja dalju borbu. Samo pjesnik, dakle, svjestan istorije poraza i slave, opstaje na nogama i sagledava svoju stabilnost i poziciju da vodi borbu do onog čuvenog ishoda – biti ili ne biti. Pritom, „biti” je gotovo nemoguće, a boriti se jedino moguće.
No, bilo kako bilo, pjesnik svoju poetsku biljku njeguje u gustom rastvoru ironije i kroz objektivnu stvarnost prolazi kao neko ko je veselo provocira i propagira. Da li je veselo? Za čitaoca da, za pjesnika je to nadtragična pozicija.
Ako je pisanje poezije spasavanje duhovne uobrazilje, a neizvršivost poetskog zadatka – poraz i zatomljena boca sudbine, onda pjesniku preostaje da se bar kompetentno ruga i oblijeće bocu ustajale nade. Šta pritom radi Bog, to Bog zna.
Ako je poetsko i ljudsko iskustvo uzdrmalo smisao življenja i pisanja, onda se i u životu i u pisanju moraju pronaći novi razlozi opstanka i jednog i drugog. Logično, jer ukidanje osnovnog razloga ukida svaki drugi razlog i izazov. A to je kraj koji je apriorno neprihvatljiv.
Figurativno rečeno, stvaralac, a pritom mislim na pisca, pri povratku iz istorijskog i ličnog iskustva nailazi na tezu da je sve rečeno i da je svaka buduća ambicija samo pokušaj da se ta iskustva variraju. Vektori racionalnog napora da se usmjere dileme kazuju da je pitanje svrhe na tom tragu prilično obeshrabreno. Pa, ako je pjesnik sin sumnje i zapitanosti, on mora ustuknuti i, po ko zna koji put, zapitati se – ima li smisla pisati.
(Nastaviće se)