-PIŠE: Ilija Lakušić

Kako se odgovori na površna pitanja nude brzo i lako, onaj koji promišlja, prvo što čini suzdržava se od brzog odgovora. A šta mi, pritom, pada na pamet? Lično iskustvo mi govori da stvaralac ima potrebu da ide u kakav urgentni centar da organizuje unutrašnju akciju za oporavak smisla. Dakle, oporaviti smisao je zadnja šansa opstanka umjetnosti. A smisao se može oporaviti samo iz novog ugla, odnosno drugačijim sprezanjem govora i ostalih elemenata koji nose poetsku građevinu. Tako nastaje jače vezivno tkivo, koje je uporište nove nade da se nešto učini sa onim što je poetski DNK, ili matična ćelija stiha, kako se to danas rado kaže u genetici. Otuda pisac, po mjeri svoje autentičnosti, opkoljava svoj motiv koji je opkoljavan i obrađivan davno prije njega. U spregu kritičke i tvoračke svijesti stvaralac istovremeno pod punom pažnjom drži taj nepregledni prostor i pokušava da iz njega izađe sa optimalnom rezultatom. To pomjeranje estetike u savremenoj poetici je, naravno, sve teže, kao što je sve teže, recimo, obaranje svjetskih rekorda u pojedinim sportskim disciplinama u kojima su postignuti rezultati na rubu ljudske moći. Tako nijanse postaju krupni koraci i na njih se stvaralaštvo oslanja kao na moguće procjepe kroz koje je moguće iznova dotaći intenzitet tvoračke čari.
Piscu, pritom, pada na pamet da svoju neutoljivu lokomotivu upusti u žitno polje ne bi li na kraju te avanture izašao sa svojim parčetom hljeba. Onaj koji gleda sa strane, lijepo vaspitan i obučen da poštuje agrokulture, u tom činu će vidjeti samo haos i čin koji se ne može razumijevati sa aspekta važećih kriterijuma. No onaj koji u novom parčetu hljeba vidi pomak i pomjeranje cilja, u pogaženom žitu vidjeće samo marginalni čin. Tako će se i pitanje estetske komunikacije desiti na dva nivoa: jedan će uznemiriti definiciju, drugi će biti izazovan za nove definicije.
U pragmatičnom životu velike svjetske biblioteke borba sa definicijom mogla bi imati bipolarnu poziciju. Jedna je ona koja sa pravom hoće da utemelji kriterijume i odvaga svaki kreativni doseg. Ona motri na dokazive kategorije i garantuje da se teorijski tokovi što pouzdanije nose sa književnim kreacijama. Druga je ona koja u definiciji vidi teorijskog okupatora koji negira prostore na kojima se ne snalazi. Tako komunikacija postaje način borbe da se pomjeri tvorački ambijent, na jednoj strani, te da se ta energija, sa druge strane, dovede k poznaniju prava, kako je to, nekad govorio pjesnik. Rezultat bi bio taj što su obje strane u pravu i što, vukući u pravcu raznih ubjeđenja, temelje novu stopu koja znači objektivan pomak u istoriji estetike.
Na kraju, ako bih ja bio u prilici da definišem, što sebi nikad ne bih preporučio, rekao bih: ESTETIKA NIKAD NIJE ONO ŠTO JESTE VEĆ ONO ŠTO BI TREBALO DA BUDE.
Kakav je to spoj razloga koji odbržavaju pjesnika u stalnom naporu da razriješi enigmu svoje egzistencije? Budući svjestan da neće okrenuti ključ u bravi svojih spasenja, biva čudno da ne odustaje na tragu svoje uzaludnosti. Kod svih bića, pa i biljaka, razvijena su svojstva i kontrasvojstva koja drže stalnu znatiželju da se uđe u tamu fizičkog i duhovnog metabolizma. I, koliko se jedan otvara i osvjetljava, toliko se ona druga struktura povlači i tako razlozi pjevanja traju negdje na sredini između ova dva zakulisna dozivanja.
(NASTAVIĆE SE)

ISKLjUČIO SI TELEFON

Ovo je deseti dan
kako te nema,
ljubavi!
Ja sam ti u požaru
od tabana do potkrovlja,
ljubavi!
Isključio si telefon,
a fino znaš da si
moj urgentni centar!
Ti znaš koliko suza
naraste za jedan dan,
a bilo ih je deset
ako još dobro brojim.
Tražeći tebe,
moja duša je
u ćošak neba
dolepršala.
Ako ne dođeš,
ako se sada ne dogodiš u meni,
vrištaću ispred Hitne
i niko neće znati
šta mi je.