-PIŠE: Ilija Lakušić

Koliko funkcioniše mudrost pjesnika i egzaltacije pojedinih poetskih rješenja, toliko funcioniše i osjećanje uzaludnosti i izlišnosti istrajavanja na tom putu. Logika racionalnih prosuđivanja ugrožava intenzitet traganja. Pritom se ostaje bez valjanih naloga koji će uputiti stvaraoca na put daljeg istraživanja. To, međutim, može samo erotizovani um kao spoj dva antipoda u ravnoteži.
Ipak, da bi pisac bio u stalnoj tenziji za stvaralačkom avanturom, on mora imati emotivni poriv koji u tom činu ima trajno zadovoljstvo. Tako se razum i strast međusobno ne napuštaju, već emocija podstiče ono što razum uveliko poriče. Niti je razum, pritom, prepušten elementarnom prosuđivanju, niti emocija prepušta svoju sudbinu u ruke očiglednih elemenata koje razum bilježi. Tako kompleksni ljudski sadržaji u čovjeku traju kao trajno zapaljiv materijal. Pritom se razum i emocija konstituišu u prosvijetljeni eros koji se nameće kao erotizovani um, kao svjetleća materija koja samu sebe uspostavlja u potrazi za sobom. Kao što kaže Šopenhauer: „...U susretu i spajanju čežnjivih pogleda zameće se prva klica novoga bića”. Tako i u samoljubivoj želji za otključavanjem egzistencije, kao prvotnog pjesničkog agensa, zažiže se embrion pjesme, novog bestjelesnog (duhovnog) bića.
Ne postavljam sebi cilj da doslovno tumačim spravljanje svetog ulja i miropomazanja kao elemenata religioznog kanona. Taj čin je uobličilo vrijeme kao dio promisli da se istraje na samoosmišljavanju. Mene, kao „biblijskog fariseja”, zanima neka vrsta svete mastionice, odnosno pjesmoslužbenog „ulja” koje se u činodejstvovanju pjesnika javlja kao odsjaj autentičnog jeleja bez kojeg se ne može pokrenuti Sveta tajna.
Ovdje nam, kao srećna okolnost, pripomaže i činjenica da je „jelej” jedna od rijetkih riječi (palindroma) koje imaju isto značenje čitane unaprijed i unazad. Time nam se daje mogućnost da je upotrebljavamo i kao sinonim govorne alhemije. Moći poetskog kazivanja, posebno. Tako se jelej javlja kao pretpostavka kretanja na svaku stranu, a sve u pravcu dosezanja poetskog demijurga. Ovaj demijurg tinja kao zaumna lampa i teži da prepozna i spoji riječi koje će se osmisliti u štivu. Ta snaga zaumne svjetlosti nad papirom otvara vrata poezije – vrhovne moći opsluživanja misli. Tako se ulje, kao prirodno biće opsluživanja molitve života, pretvara u mastilo, prirodno biće opsluživanja poezije.
Poetski jelej koji je u bogosluženju ili stihopisanju Gorskog vijenca i Luče po prvi put punjen mastilom, činodejstvovao je tako da je stvorio djelo koje se istorijski i književno ravnopravno ponijelo sa Lovćenom i Crnom Gorom kao istorijskim, gotovo i geografskim, realitetima. Otuda, u tretiranju ovog teksta, jelej je prepoznat kao duhovna supstanca koja opsijeda svako stihopisanje.
U takvom poetskom prilazu i ubjeđenju, uslovno kazano, pjesnik mora da diše vazduh u kojem istrajava. Svaka priča o napuštanju te matrice nosi iluziju ribe koja u neznanju prijeti da će napustiti vodu. Otuda pjesma „Dva jeleja”, ponukana Njegoševom sudbinom jeste simbol paralelnog bogosluženja i pjesmosuženja.
(KRAJ)

DVA JELEJA
Otkako sačinio sam Biljardu,
molitvenicu ovu spram Manastira,
duplo zažižem plam: Iz dva jeleja
uzimam božansko pomazanije.
U istu zdjelu dolivam, u istom
onom oltaru Svetoga Strica
sričem i riječi obnavljam.
No, u ovoj sobici u Biljardi gdje sam
opkolio papire i pernicu stijesnio
pri zidu, novi sam jelej osveštao
i napunio mastilom.
Sada sam u velikoj borbi, prestižem
sebe između Biljarde i Manastira
e da bih Sveto miro sotvorio
i oba jeleja opslužio.
Ovaj jelej sa uljem vječna je adresa moje
nade i vjere, božja ga ruka pridržava,
sudbinu podnebesja i nadnebesja dari i
blagodari. Neka je hvala Njemu
što glas blaženstva čuje.
No, ovaj jelej bez oltara i ulja
sveto je mastilo koje silim i
prisiljavam na riječi.
Daće Bog da i moj glas zatreperi
pod nebesima i da se pjesna
vozdigne i odazove.