Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Istu dijagnozu je dao i doktor Fišer. On je, čak, napravio tajni izvještaj caru povodom caričine bolesti. Fišer je predvidio sa velikom tačnošću šta će se dalje dešavati sa caricom. Upravo on je pokušavao da objasni da carica nema srčane tegobe jer je srce zdravo, već treba da liječi nervni sistem. Carica je doznala za takav Fišerov izvještaj. Njemu su dali otkaz, a doveli Botkina. Tako je željela ona, a i Virubova. Botkin je postao njen doktor. Carica je živjela onako kako je htjela, a ne kako je trebalo. Njeno srce je, vjerovatno, bilo zdravo. Prateći je, primijetila sam, a to me je čudilo; dok je bila u društvu sa osobama, koje su joj bile prijatne, radila je apsolutno sve i tada nije imala srčanih smetnji, ali, ako joj se u određenom momentu ne svidi situacija ili se vodi razgovor o nečemu što joj nije po volji, ona bi odmah počinjala da se žali na srce. Ubijeđena u to da joj je srce oboljelo, ona je veliki dio dana mirovala i odmarala. Rekla bih da je u poslednje vrijeme skoro čitave dane provodila ležeći, misleći da joj je srce oslabilo. Fišer je ukazivao na opasnost koja će dovesti do takvih posledica. Poslednjih godina nije podnosila ničije mišljenje, koje nije bilo u saglasju sa njenim. Osjećala se veoma neprijatno kad bi morala da sluša takva mišljenja... Uopšte, zadnjih godina, rekla bih, sebe je smatrala nepogrešivom i svima je nametala svoje mišljenje. Svako ko nije mogao da je podrži u njenim stavovima nije mogao ni da bude u njenoj blizini.
Desilo se najgore; carica nije poštovala moć nauke i u svojoj bolesnoj samouvjerenosti naumila je da nauku potčini svojim bolesnim željama. Ja odajem priznanje doktoru Jevgeniju Sergejeviču Botkinu. Žrtvujući sebe, on je dokazao svoju džentlmensku i velikodušnu odanost prema carskoj porodici. Ali, moram reći da nije imao dovoljno duševne snage, ni autoriteta da natjera čovjeka na liječenje. Doktor nije mogao da utiče na bolesnika, već je bolesnik uticao na njega. Sama sudbina nije išla carici naruku. Davši čitavog sebe carskoj porodici, Botkin je uništio svoju porodicu i ostao sam. Tugujući, našao je sebi olakšanje u ličnosti imperatorice, koja je u njemu probudila vjerska osjećanja.
Konačno i Botkin je bio prinuđen da prizna istinu. U periodu, dok je carska porodica bila u pritvoru na selu, on je jednom izašao od carice u mnogo teškom stanju i došao u sobu kod Žiljara. Žiljar ga je pitao šta mu se desilo. Botkin je ćutao, bio je zamišljen, a zatim je naglo rekao: „ Sada ja, kao doktor, ne mogu više da tvrdim da je njeno Veličanstvo u sasvim normalnom stanju”.
Zbog caričinog bolesnog ponašanja, ljudi su se udaljavali od nje i stvarala se duševna praznina.To se kasnije sve više potvrđivalo. Porodica, gdje je ona vodila glavnu riječ, zatvorila se u krug uskih porodičnih interesa, udaljavajući se u poslednje vrijeme čak i od najbližih rođaka.
Oni koji su ih okruživali, ne razmišljajući o tome šta su vidjeli, pričali su da se u porodici uzajamno podržavaju i da u tome nalaze satisfakciju za sve. Ja u to ne vjerujem i mislim da je takvo zadovoljenje bilo fiktivno i najmanje je carica podržavala tako nešto, jer nije bila takva po karakteru.
Njena nespokojna duša i muževni mentalitet teško bi joj dozvolili da se zadovolji samo životom u porodici. Od malih nogu ona je bila religiozna. Ne znam gdje je bio sakriven taj pokretač u njenoj duši. Možda je gubitak majke, još dok je bila djevojčica, načeo njenu dušu. No, odavno je bila naklonjena mistici. Postepeno i polako je ušla u tu sferu i u dubini duše formirala čitav smisao života na tim osnovama, izgrađujući sve principe i stavove na religiji.
Tim osjećanjima je zaražavala i druge oko sebe. Prije svega, ni car lično nije uspio da ih izbjegne. Oni, koji su bili sa njima, primijetili su da su i careva religiozna osjećanja bila mnogo veća zadnjih godina, nego ranije.
O Botkinu sam već govorio. Ali taj njen uticaj se najbolje vidi kod Gendrikove.
Izgubivši majku, mlada djevojka razgovara sa upokojenom dušom i u ime njeno govori sebi: „Vidiš, kako si se bojala tog kretanja za mojim sandukom, a ja sam ti olakšala i omogućila da osjetiš/to, čemu si se molila/da sam sa tobom, a tvoja duša se napunila takvim mirom i možeš samo meni da zahvališ i kažeš da to što osjećaš je predivno i sveto i da to za tebe nije nedolično. Isto tako, u momentu kad sam umrla, osjetila si kao da sam te podigla sa zemlje i omogućila da osjetiš, bar, mali dio tog blaženstva, koje sam ja doživjela. Ali ne treba uvijek iskušavati takva osjećanja”.
Poslije smrti svoje majke, grofica u povjerenju iznosi svoje misli i osjećanja u svom dnevniku: „... I ja sam osjetila da treba da joj se osmjehnem, a ne da plačem, da ne bih zasmetala njenoj duši da ide tamo, kuda je odavno željela... Moja radosti, pomozi mi da ne budem ravnodušna prema onima, koji su oko mene, daj mi tvoju ljubav da prenesem na sve njih. I spasi me od ljutnje, nauči me da budem savršena i tako budem bliža Bogu i tebi”.
Upoređujući taj grofičin dnevnik sa pismima, koja joj je slala carica, ja ne vidim da je to grofica Gendrikova, već gospođa carica Aleksandra Fjodorovna. To nijesu bile samo caričine misli, nego i njene riječi i fraze.
(NASTAVIĆE SE)