PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ

Direktor gimnazije u izvještaju ministarstvu o svojim profesorima, u napomeni, za Mešu Selimovića bilježi: „Neoženjen, ima posjed u Tuzli i familiju...“ Ili pak „ima kuću u Tuzli... izdržava majku...“ U januaru 1939. godine direktor je, uoči polaganja profesorskog ispita, Meši Selimoviću izdao uvjerenje u kome kaže „da je za sve vrijeme službovanja predavao svoje predmete i izvodio đake u ekskurzije; da ima moralnih i fizičkih osobina koje su za nastavnički poziv neophodne i da ispunjava sve uslove koji se traže za državnog činovnika“.
Profesorski ispit položio je 14. maja 1939. godine. Htio je da ozvaniči svoju vezu sa Desom Đorđić. Porodica se, međutim, protivila. Ne zato što je Srpkinja, već zato što je gimnastičarka. U tuzlanskoj gimnaziji Meša će provesti petnaest godina – osam kao đak, sedam kao profesor. Njegovo prisustvo u Tuzli se „osjetilo snažno“, naročito ako se ima na umu njegov uticaj na intelektualnu omladinu grada. Drugi svjetski rat je, kako je sam zapisao, dočekao „izgubljen, deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslaviji i svijetu“. U Sreskom načelstvu u Tuzli bio je upisan kao pristalica komunista, sa kojima se intenzivno družio, iako nije javno učestvovao u manifestacijama rudara i gradske sirotinje. Brat Teufik već je otišao u partizane. A onda je uslijedilo Mešino hapšenje od ustaša. Meša je o tome hapšenju u izjavi partijskoj komisiji pedesetih godina, između ostalog, ispričao:
[...] „Uhapšeni smo ja, moj srednji brat i najmlađa sestra. Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora. Poslije 42 dana prebačeni sa cijelom pohapšenom grupom (oko 40 drugova) u sudski zatvor, u kome smo ostali 80 dana. U zatvoru nismo bijeni, samo su nas u prvo vrijeme mučili glađu i žeđu. Na ispitivanjima smo sve odricali. Na našem oslobođenju mnogo se angažovala tuzlanska partijska organizacija, koja je organizovala nekoliko deputacija građana koji su tražili da se pustimo na slobodu. Kad smo stavljeni pod prijeki sud (ispitivao nas je vrlo dobar sudija), partija je uspjela da izdejstvuje kod tadašnjeg državog tužioca Rate Deletiša (sada sekretara Ministarstva rada NR BiH) da pošalje u Zagreb mišljenje da se pustimo ispod suđenja iz nedostatka dokaza. Poslije 120 dana zatvora, uglavnom cijela je grupa puštena. Pred ustaškim isljednim vlastima i pred istražnim sudijom držao sam se dobro, ništa nijesam priznavao, nijesam pomenuo ničije ime, nijesam se ničim ponizio, ni prljao. Napominjem da mi to nije bilo ni teško, jer prema nama nijesu primjenjivali nikakve represalije, vjerovatno zbog zauzimanja uglednih građana (kao što je npr. Muftija Kurt i drugi). Drug Vilović, tadašnji sekretar MK Tuzla, saopštio mi je preko sestre, koja me je posjetila u zatvoru, da je Svetozar Vukmanović (Tempo), koji je u to vrijeme ilegalno prošao kroz Tuzlu, upoznat sa našim slučajem i našim odgovorima na policiji (specijalno sa mojim saslušanjem u župskom redarstvu) i da je zadovoljan našim držanjem...“
Omer Gluhić, uoči rata učitelj u Rastošnici, selu na padini Majevice, kod koga je Meša često dolazio o vikendu, i sa kojim je dosta vremena provodio na Spreči, učestvovao je kao komunista u spasavanju pohapšenih pristalica Narodnooslobodilačkog pokreta i partizana. Gluhić je Mešu po izlasku iz zatvora poslao u Kladanj, a kada je formirana zloglasna Handžar-divizija, dogovoreno je da sa još nekoliko muslimana i Mehmed Selimović ide u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu. Primljen je i u članstvo Komunističe partije Jugoslavije.
U maju 1943. godine otišao je na oslobođenu teritoriju. Postavljen je za člana Agit-propa Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu. U partizanima se oženio Desom Đorđić. Postavljen je u decembru 1943. godine za političkog komesara Tuzlanskog odreda. Bila je to dobro organizovana jedinica, sa preko pet stotina boraca, koja se u dolini Spreče često borila sa muslimanskim i četničkim formacijama.
Meša je jedan od viđenijih saradnika tek pokrenutog lista „Oslobođenje“, organa Narodnooslobodilačkog fronta za Bosnu i Hercegovinu, a kada je ovo glasilo preseljeno u Krajinu, Meša je saradnik lista „Front slobode“, organa Antifašističkog fronta za istočnu Bosnu. U ovom listu sarađuje i njegov brat Teufik. Piše članke, bilješke, vijesti.
Komesar je u jednoj partijskoj izjavi, poslije oslobođenja, ovako opisao te svoje dane: „U početku 6. neprijateljske ofanzive postavljen sam za političkog komesara Tuzlanskog NOP odreda, koji je imao preko 700 boraca. S odredom sam prošao 6. ofanzivu, koja je za nas bila naročito teška, jer smo mi tada bili jedina partizanska jedinica oko Spreče i još opterećeni civilima koji su izišli iz gradova na oslobođenu teritoriju, nesposobni za borbu. Na toj dužnosti bio sam do aprila 1944, kada sam opet vraćen u Agit-prop Oblasnog komiteta...“
(NASTAVIĆE SE)