Preveo i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ

Ona se okrenula religiji, kada je shvatila da joj je život načet i da joj sin boluje od hemofilije. Nauka je olakšavala muke dječaku, ali ona nije mogla da ga spasi i da mu prekine bolove i tako spasi sebe od vječitog straha, iščekujući iznenadnu smrt svoga sina.
Okrenula se Bogu i u molitvama počela da traži to, što nauka nije mogla da pruži. Šta je moglo natjerati da se moli? Njeno ubjeđenje, sama priroda njene vastoljubivisti i neizmjerna ljubav prema sinu su je prisilili da se moli Bogu za njegovo izlečenje i potpuno ozdravljenje.
Molitvama nije uspjela da to ostvari. Bolest je trajala, a krize su se ponavljale. Mučenje se nastavljalo. Ne znam čemu bi se priklonio neko drugi, da je na njenom mjestu. Možda, zbog umišljenosti, ne bi tražio spas u molitvama. Ona ih je tražila. Njena samouvjerenost, iskren odnos i samomisleći razum odveli su je na drugi put, pa je pomislila da ne zavređuje Božju milost. Pomislila je da On neće da usliši njene molitve, da je blagoslovi i da joj spasi sina.
Počela je da traži čovjeka, koji bi izmolio spasenje za njenog sina. Gdje je mogla da nađe odgovor na ovo pitanje? Ta misao je bila za nju najvažnija i od nje nije odustajala. Samo u narodu, koji je iskreno pobožan, može naći takvog čovjeka. Našla ga je u narodu. To je bio seljak iz Sibira Grigorij Jefimovič Raspućin.
Kada je naslednik bio u jednoj od najvećih kriza bolesti i kad mu je život visio o koncu, tada su pozvali Raspućina kod bolesnika da se moli za njegovo spasenje. Raspućin se molio. Nasledniku je bilo bolje. On je ozdravio.
Čovjek kojeg je carica toliko tražila, bio je pronađen.
Ljudi koji su živjeli sa carskom porodicom na dvoru pričaju sledeće:
Tegljeva: „Ona se mnogo molila i bila je veoma pobožna. Nijesam nikada vidjela tako pobožnog čovjeka. Ona je najiskrenije vjerovala da se molitvom može postići sve. Eto, na osnovu toga se, kako mi se čini, pojavio Raspućin na dvoru. Ona je bila ubijeđena da će njegove molitve olakšati bolove Alekseju Nikolajeviču.“
Gibs: „Carica je vjerovala u njegovo poštenje i duhovnu snagu i da će njegove molitve pomoći.“
Zanoti: „Ona je bila uvijek pobožna... Malo-pomalo ona je od pobožnog čovjeka postala fanatik. Poslednjih godina za nju je vjera u Boga bila sve. Mnogo je voljela molitve i liturgije, ali sami obredi nijesu joj previše značili. Razumno se predavala pobožnosti. Zato je imala stav; ili je grijeh, ili nije. Ona nikada nije posmatrala stvari sa životnih pozicija, već isključivo sa religioznog stanovišta. Upravo, zbog njenog religioznog fanatizma, Raspućin je i bio tu gdje jeste. Bila je ubijeđena da Raspućin posjeduje posebnu obdarenost prema molitvi i da on svojom molitvom može postići takve rezultate, kakve sam poželi. To što je Alekseju Nikolajeviču bilo bolje, carica je pripisivala uspjeh isključivo molitvama Raspućina.“
Žilijar: „Moji dugogodišnji pokušaji da shvatim razloge Raspućinovog uvažavanja od strane Njihovog veličanstva, potpuno su me uvjerili da je to istina ili veoma blizu istine. Mislim da je njegovo prisustvo na dvoru bilo tijesno povezano sa bolešću Alekseja Nikolajeviča. Kada sam saznao od čega je dječak bolestan, tek tada sam shvatio koliku moć ima taj čovjek. Kad je majka shvatila da njen jedinac, njen voljeni sin boluje od tako teške bolesti /hemofilije/, koju mu je ona prenijela, od koje su umrli njen stric, njen brat i njegova dva sina i svjesna da mu nema pomoći od doktora i nauke, ona se okrenula Bogu. Dobro je znala da smrt može da nastupi svakog trenutka od te bolesti, uz malu Aleksejevu neopreznost... Čini mi se da joj njena pobožnost nije donijela to što je očekivala. Krize su se ponavljale i prijetile mu smrću. Čudo, koje je ona tako željno iščekivala, nije se pojavljivalo. Kada su je upoznali sa Raspućinom, ona je povjerovala u to, da ako ga zamoli za molitvu u vrijeme bolesti Alekseja Nikolajeviča, naravno, on će se pomoliti lično i Bog će uslišiti njegovu molbu. Ona mora vjerovati u njegovu molitvu i dok on, Raspućin, bude živ i njen će sin biti živ. Alekseju Nikolajeviču je, izgleda, bilo bolje. Nazovite to kako hoćete, da li je to bila slučajnost ili ne, ali se stvarno desilo da se upoznavanje sa Raspućinom poklopilo sa ozdravljenjem Alekseja Nikolajeviča. Nije joj ostalo ništa drugo, nego da povjeruje. U tome je našla svoj mir.
Ona je bila ubijeđena da je Raspućin posrednik između nje i Boga, jer joj do sada njena molitva nije pomogla, niti donijela olakšanje dječaku. Na Raspućina su gledali kao na polusveca. Mogu da potvrdim takvu činjenicu. Sa njima sam živio četiri godine. Oni su me voljeli. Nikada, nijednu riječ nijesu progovorili o Raspućinu u mom prisustvu. Jasno mi je bilo da su se bojali, da ja kao kalvinista, neću shvatiti njihov odnos prema Raspućinu.“
Ako zamislimo život carice u tom zamršenom klupku spleta okolnosti i na osnovu priča dugogodišnjih očevidaca, njena raspoloženja, prije i poslije rođenja sina, postaju sasvim jasna, jer je ona, zbog bolesti sina, upala u ćorsokak života. Njenoj bolesnoj, histeričnoj duši je bio potreban mir. Ko je mogao da joj pomogne? Nauka? Ona nije mogla da joj garantuje život njenom sinu. Naprotiv, kada je god nastupala kriza, uznemirenje je raslo, stvarajući kod majke osjećaj velikog i neprekidnog straha. Taj svoj mir ona je našla u ličnosti Raspućina, jer je samo on mogao da joj obeća, i stvarno je bilo tako, da će joj sin živjeti sve dok on bude živ.
Za gospođu caricu Aleksandru Fjodorovnu, Raspućin je bio psihološka neizbježnost.
(NASTAVIĆE SE)