-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ


Dolazi decembar 1944. godine i oslobođenje Tuzle. Mešin pet godina stariji brat Šefkija, do rata ekonom u tuzlanskoj bolnici, pošten i čestit čovjek, postavljen je za rukovodioca Odsjeka za raspolaganje zaplijenjenom neprijateljskom imovinom, tzv. Fondom narodnih dobara. Među zaplijenjenim stvarima nalazio se i jedan ‚‘solidan kućni namještaj‘‘. Kako je Šefkija očekivao dolazak svoje žene Dese, rođene Krasojević, medicinske sestre, a kuća im je bila potpuno opljačkana, smatrao je da ima pravo da je namjesti. Uzeo je najpotrebnije komade namještaja i za to je saznao štab 3. korpusa. Komandant Vlado Popović zatražio je da se ‚‘zbog pljačke narodne imovine, Šefkija Selimović uhapsi‘‘. Naređenje je izvršeno, ali – šta dalje preduzeti? Poslije konsultacije sa Cvijetinom Mijatovićem, sekretarom Oblasnog komiteta KPJ, odlučeno je da se uzme u obzir da Šefkija potiče iz ugledne partizanske porodice i da bi najveća kazna bilo raščinjavanje i slanje u jedinicu, kao običnog vojnika. Šefkija je prošao glavnom ulicom u Tuzli, neki borci su ga vidjeli na slobodi i odmah su protestovali u štabu korpusa. Nastale su ponovo konsultacije i odlučeno je da se Šefkija Selimović preda vojnom sudu.
Osuđen je na smrt zato što je uzeo krevet, orman, stolicu i još neke sitnice. Bratu Meši iz zatvora, pred strijeljanje, poručio je da je nevin. Nikad se nije saznalo gdje je i kada strijeljan i sahranjen. Treći brat Teufik, koji je bio u najužem rukovodstvu, znao je za bratovljevu dramu, ali nije mogao da utiče na njen tok. Bio je, istina, kažu savremenici, sasvim drugačiji od ostale braće: silnik, bahat, na oca.
Meša je došao kod Omera Gluhića, komandanta Tuzle, prijatelja iz predratnih dana, i zaplakao: ‚‘Strijeljan je Šefkija...‘‘ Bila je to užasna noć. S vremenom će ova trauma – strijeljanje brata – postati ono duhovno i moralno jezgro od koga je satkan jedan od najvećih naših poslijeratnih romana – knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu – ‚‘Derviš i smrt‘‘.
Strijeljanje Šefkije Selimovića pogodilo je i mnoge Tuzlake. Jer, strijeljan je u isto vrijeme kada su likvidirane bande ustaša i četnika. A Tuzlaci su ga smatrali za čestitog čovjeka i odanog borca. Njegova smrt opteretiće cijelu porodicu Selimović. Mnogi Tuzlaci smatrali su da su Tufik i Mehmed mogli da ga spasu... Šefkijina žena Desa, kada je došla u Tuzlu i saznala za njegovu smrt, napustila je grad zauvijek i nastanila se u Sarajevu. Meša je ubrzo premješten u Beograd za načelnika Odjeljenja za publikacije Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zabilježio je: ‚‘Ja sam prešao Drinu u dobru dok su meci zviždali...‘‘
Meši se rodila kćerka Slobodanka, 22. juna 1945. godine. Majka Paša se, poslije Šefkijine smrti, sasvim povukla u kuću i avliju. Satima je sjedjela i pušila, gledajući negdje u daljinu ne zboreći. Na Teufika se ljudi žale da se u Službi bezbjednosti ponaša obijesno ‚‘kao drumski razbojnik‘‘. Početkom ljeta 1945. godine Meša u Beogradu, igrom slučaja, upoznaje Daroslavu-Darku Božić, dvadesettrogodišnju kćerku Živorada Božića, divizijskog đenerala bivše jugoslovenske vojske, uoči Drugog svjetskog rata komandanta Bosanske divizijske oblasti u Sarajevu. ‚‘Zaljubio sam se‘‘ – govorio je prijateljima.
Sve češće napušta ženu i kćerku. Darkin muž, mladi oficir za koga se uoči rata udala, bio je negdje u zarobljeništvu i od njega nije bilo ni glasa. Meša, pak, kako je govorio, nije mogao život dalje zamisliti bez Darke. Brat Teufik drži u Tuzli vatrene govore o novoj vlasti. Na skupovima i konferencijama i o Meši se govori sa uvažavanjem i poštovanjem. Izabrali su ga i u Odbor za temeljitiji pristup planskom razvitku fiskulture. Kada je rekao ženi da je napušta, ‚‘osjećao se kriv ali nepokolebljiv‘‘. Bilo je kasno veče kada je izašao sa svojim stvarima i krenuo niz ulicu, a supruga ga je pratila u kućnoj haljini i papučama, iako je padala kiša, molila da se vrati... Iz Francuske ulice odselio se na Karaburmu, kod Darke.
Prijatelj Ismet Mujezinović ga, prilikom jednog dolaska u Tuzlu, portretiše. Prešao je da radi u Komisiju za kulturu vlade FNRJ. Postaje načelnik Odjeljenja za kulturne veze sa inostranstvom. Piše prozu. U novopokrenutom beogradskom časopisu ‚‘Naša književnost‘‘, u kome sarađuju najviđeniji pisci nove Jugoslavije, Meša Selimović je objavio svoju prvu pripovjetku ‚‘Pjesma u oluji‘‘, čija je tema iz Narodnooslobodilačkog rata. Bila je to 1946. godina.
Napuštena žena ga prijavljuje pretpostavljenima; otišao je od kuće i živi nevjenčano sa ‚‘bivšom buržujkom‘‘. Nastaju brojne nevolje – istrage i saslušanja povodom ‚‘povrede komunističkog morala‘‘. U ljeto 1947. godine boravi u Sovjetskom Savezu (Kijev, Moskva, Lenjingrad) kao član delegacije jugoslovenskih umjetnika na otvaranju izložbe jugoslovenskog slikarstva i vajarstva.
(NASTAVIĆE SE)