-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ispovijedajući se pred partijskom komisijom u jesen 1949. godine Meša je, između ostalog, rekao: „16. avgusta 1947. kažnjen sam isključenjem iz Partije, radi toga što sam, iako oženjen, održavao vezu sa svojom sadašnjom drugaricom, a krio sam to od Partije. Sa svojom prvom ženom nijesam živio dobro, nijesmo se uopšte slagali, a svoju sadašnju drugaricu samo zavolio tako, da je bilo potpuno normalno da priznam tu vezu i da tražim razvod...” Sa novom ženom se preseljava u Sarajevo. Stanuje kod prijatelja Ismeta Mujezinovića. U septembru 1947. godine postavljen je za profesora Više pedagoške akademije. Rješenje o postavljenju potpisao je njegov zemljak, uoči rata pjesnik, tada ministar u vladi Bosne i Hercegovine – Cvijetin Mijatović.
Sarajevska izdavačka kuća „Svjetlost” objavljuje prvu knjigu Mehmeda Selimovića „Uvrijeđen čovjek”. Aktivno učestvuje u književnom životu Sarajeva. Kada je početkom 1948. godine izašao prvi broj časopisa za književnost i umjetnost „Brazda”, Meša je postao njegov stalni saradnik. U ovom glasilu objaviće niz tekstova o Maruliću, Ćipiku, Nazoru, Branku Ćopiću, Branku V. Radičeviću i drugima. Krajem marta vjenčao se sa Darkom – kumovi su bili Marija Mujezinović (supruga slikara Ismeta Mujezinovića) i Radmila Begović. U julu su dobili kćerku Mašu (kasnije će im se roditi i druga kćerka Jasenka – prim.priređivača). Stanuju u Ulici Vase Miskina broj 1, na prvom spratu, u dvosobnom stanu.
Te godine dobiće nagradu vlade Bosne i Hercegovine za rad na književnosti (10.000 dinara), a već je ranije dobio više ordena: Bratstva i jedinstva 2. reda, Orden zasluga za narod 3. reda, Orden Polonija 5. reda... Kritičari ističu lirizam njegovih pripovjedaka i iskrenost u kazivanju. Najčešće se druži sa uglednim sarajevskim piscima starije generacije: Isakom Samokovlijom, Markom Markovićem, Borivojem Jevtićem. Uživa u pozorišnim predstavama, interesuju ga film i slikarstvo. Krajem aprila 1949. godine napisao je i molbu Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, smatrajući da je ispunio potrebne uslove za prijem u članstvo. Uprava je razmotrila ovu molbu, zajedno sa molbama Ilije Kecmanovića i Salka Nazečića, i svu trojicu primila za članove Udruženja. Uprava Saveza književnika Jugoslavije potvrdila je u julu ovaj prijem.
Primljen je ponovo u Komunističku partiju. Povremeno sarađuje u „Književnim novinama”. Zagrebačko preduzeće „Zora” objavilo je Selimovićevu knjigu pripovjedaka „Prva četa” (bilješku o piscu napisao je Novak Simić, a u njoj su pripovjetke „Prva četa”, „Uvijeđeni čovjek” i „Veliko srce”). Imenovan je za člana Redakcije „Književnih novina”, glasila Saveza književnika Jugoslavije. (U redakciji su bili: Fran Albreht, Jovan Boškovski, Joža Horvat, Dušan Kostić, Tanasije Mladenović, Jovan Popović, Petar Šegedin i Risto Tošović.)
Boravke u Beogradu koristi za susrete sa dragim prijateljima – piscima kao što su Veljko Petrović i Milan Bogdanović. Piše u „Književnim novinama” o Majoru Bauku Branka Ćopića, kao dramskom djelu, ukazujući na vrline, ali prije svega na mane „dramaturškog organizovanja građe”. Sebe svakim danom potvrđuje u partijskom radu. U njegovom dosijeu pretpostavljeni bilježe: „Bavi se pitanjima marksističke estetike i u tom je pravcu jače izgrađen nego u ostalim oblastima marksizma”.
Postavljen je za docenta na tek osnovanom Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predavao je romantizam (po Timofejevu), dajući lični ton – nekonvencionalno, šarmantno, drugarski raspoložen prema studentima. Ta njegova glagoljivost i ljeporekost nije se dopadala nekim profesorima i to će mu se koju godinu potom i osvetiti. Privržen ženi i djeci, Meša Selimović nije bio čovjek kafane. Studenti su ga voljeli i cijenili, Partiji se oduživao izvršavajući političke zadatke, ali ga je iznad svega interesovala literatura. Uporno je pisao i pisao.
Preuzeo je uređivanje časopisa „Brazda”. U sarajevskom dnevnom listu ‚‘Oslobođenje‘‘ povremeno objavljuje prozne tekstove i recenzije. Završava veliki esej o Stevanu Sremcu. „Svjetlost” objavljuje 1952. godine stihove i prozu Jovana Dučića – knjigu je za štampu priredio i predgovor napisao Meša Selimović. Smatrao ga je velikim pjesnikom, među najvećim koje smo uopšte imali. I prvim među modernim srpskim pjesnicima.
U to doba rijetke su bile riječi pohvale ovom piscu. Zbog toga je bio nesrećan i to osjećanje dijelio je jedino sa Darkom, najčešće u šetnji, držeći se pod ruku, onako stasit, izduženog, pomalo asketskog lica, najčešće sa naočarima, tamnim, ako je sunčan dan. A Darka, oniska, uvijek spremna da ga razveseli, da ga razgali svojim karakterističnim smijehom. Obeshrabren je i nezadovoljan onim što stvara. Sve te priče, pripovjetke, govori – ne nailaze na nekakav veći odjek u javnosti. Kritike su konvencionalne, uglavnom.
(NASTAVIĆE SE)