-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Njemačka kaznena ekspedicija spalila je selo Radopolje i pobila sve muškarce. Kada se u porušenom selu, odmah poslije rata, pojavljuju muškarci, Kata Pleća, predstavnik odbora, vjeruje da će velikim entuzijazmom i pregalačkim radom obnoviti Radopolje. I ovi muškarci, međutim, stradaju i postavlja se pitanje hoće li Radopolje još jednom ostati, selo crnih marama žena u crnini kao boginje sudbine – prokleto, pod gorom i kršom prokletim, ili će pobijediti život, vjera i nada.
Stole Janković rođen je 1925. u Beogradu. Još u đačkom dobu opredijelio se za revoluconarnu aktivnost, tako da je u Narodnooslobodilačkoj borbi učestvovao od njenih prvih dana. Poslije rata se u partijskim forumima bavio problemima kulturnog razvitka, a posebno ideološkim problemima u kinematografiji. Političku karijeru je pretpostavio filmskoj – kao reditelj i scenarista igranih i dokumentarnih filmova. Za svoje filmove dobio je više društvenih priznanja. Scenarijem za djelo Žorža Skrigina „njih dvojica” Stole Janković je skrenuo pažnju na svoj osobeni stav prema ratnoj tematici u našem filmskom stvaralaštvu. To nije samo gomilanje događaja kojima se stvara predstava o veličini i značaju narodnooslobodilačkog rata i revolucije, već i stanja duha i realnost u kojoj svaki čovjek može i mora da pronađe i odredi sebe.
Ovaj reditelj nije ratni film smatrao nečim izuzetnim i nikad nije pokazivao želju da takva djela pravi po svaku cijenu. Ako su to sudbina i život onda ni u faktografiji ne treba gledati gotove i definisane pojmove ili takozvanu objektivnu stvarnost. Polazeći od sopstvenog doživljaja revolucije on je u svojim vizijama izgradio idejno-estetsku platformu na kojoj sva zbivanja imaju vrijednost samo toliko koliko su vezana za ljude i istražuju njihovu odlučnost da istraju u težnji za slobodom. U takvom konceptu čovjek je taj koji definiše svojim osjećanjima i akcijma vrijeme i značaj revolucije. Film „Kroz granje nebo” upravo je zbog toga značio mnogo više nego predstavljanje jednog novog reditelja. Jankovićeva pažnja je ovdje koncentrisana na vrijeme poslije bitke i na grupu ranjenika, koja se, bez hrane i kontakta sa ostalim borcima, bez nužne ljekarske pomoći, bori za goli život i izlazak iz neprijateljskog obruča. Karakteri važnih likova su upečatljivi. U ovoj kompoziciji oni istovremeno predstavljaju elemente jednog stanja, što ih sve zajedno zaokuplja u tim časovima iskušenja. Cio raniji život, sve borbe koje su vodili i nade koje su u sebi njegovali kao da su se stopile u jedno i postale suština kojom se motivišu njihove akcije. U izražavanju svojih osjećanja potpuno su slobodni, reditelj ih nimalo ne ograničava, dozvoljava im da budu subjektivni, po potrebi i patetični, sugeriše im da izlaz iz ovog beznađa moraju naći prije svega u sebi, pa ih u tom suočavanju lišava svih uslovnosti i cio film dobija oblik jedne potresne metafore o ljudskom stradanju. Taj osnovni utisak reditelj je postigao, pa ovaj film, neobičan u svom žanru, nije ni drama ni ep, već više dramska hronika, bez spoljnih sukoba i klasičnog zapleta. Na trenutke u prvi plan izbija literarna naracija, neosmišljenost riječi.
(NASTAVIĆE SE)