-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Konstrukcije u dijalozima i karakterima, iz scene u scenu mijenja se materijal pa i naše raspoloženje. U tehničkom pogledu režiji je bilo moguće osporavati mnoge stvari, ali se one ne čine najvažnijim pri saznanju da je to, krajem pedesetih godina, bilo jedno od rijetkih nastojanja da se promijeni odnos domaćeg filma prema revoluciji i da se u njoj više ne gledaju samo okamenjene iluzije. Literatura Antonija Isakovića inspirisala je Stola Jankovića za svoj drugi film „Partizanske priče“, sastavljen od zanimljivih storija „Crveni šal“ i „Povratak“. Interesovalo ga je koliko je rat ušao duboko u čovjeka, kako djeluje na njegova unutrašnja preobraženja i da li pripadnost pokretu i težnja za slobodom mogu čovjeka da određuju u svakom njegovom postupku.
U „Crvenom šalu“ grupa partizana se sklanja u selo koje nije bilo naklonjeno partizanima. Seljanka kod koje su našli zaklon otkriva da joj je nestao šal i od tog trenutka ova ratna drama dobija oblik iskušenja ljudske prirode. Ima u toj priči izuzetne ljepote i snage, ali i takvih odnosa koji ostavljaju gledaoca hladnim. U cjelini gledano, ova se priča u dobroj mjeri oslanja na svoju literarnu podlogu i predstavlja zaokruženo djelo, čiju vrijednost određuju pozitivni elementi.
U „Povratku“ je opisana ljubav između ranjenog partizanskog komandanta Koste i kćerke upravnika željezničke stanice Nade, koju, kao i tolike iluzije, prekida neprijatelj, pa je tragičan kraj mlade djevojke logičan epilog. U svojoj storiji Janković mnogo više improvizuje, izraz mu postaje nesiguran, dosta efekata djeluje nametljivo, a pored nas iskrsavaju i nekontrolisane gradacije. Reditelj je potvrdio svoje već ranije uočene kvalitete, ali nije otišao dalje, pa je sa svim svojim vrlinama i manama ostao u sjenci prvog filma. Pokazalo se da je uzaludno od ovakvog reditelja tražiti da strogo vodi računa o izrazu i njegovim mogućnostima, dužini pojedinih kadrova i ostalim pojedinostima, koji uslovljavaju stilsku ljepotu jedne strukture.
„Radopolje“ Stola Jankovića, prema nekim kritičarima, predstavlja njegov najbolji film. Sa dostojanstvenom mirnoćom i čistotom vizuelnih kontrasta prikazana je sudbina jednog zabačenog siromašnog sela bez muškaraca. Selo je spaljeno, sve muškarce je pobila njemačka kaznena ekspedicija, a žene s djecom i nemoćnima na neplodnom kamenu vode borbu za život i obnovu sela. Film spontano nosi svoju intenzivnu dramatiku bez lažne bolećivosti i suvišnih egzibicija. Jankoviću je jedino stalo da svoj subjektivni doživljaj rata i ljudi prenese na filmsko platno. Zašto to ne bi bila i bitna oznaka stvaralaštva? Za Jankovića film nije moguće svesti samo na tehnologiju izraza i zato je dugo istrajavao na duhovnim vrijednostima filmske slike. Subjektivni doživljaj na kome Janković toliko insistira ne može da opstoji nezavisno od materije filma, jer se i on potvrđuje knoz kvalitet ukupnog djelovanja sa ekrana. U svojim daljnim preobraženjima bježao je od konvencionalnasti i pretjerane objektivizacije filma, nastojeći da na filimsko platno prenese subjektivnu istinu. Problem je jedino bio da ona ne bude nametnuta spolja, već da se sa njom identifikuju ličnosti kako bi postala i njihovo samoostvarenje.
(NASTAVIĆE SE)