-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

To je njena zakletva mrtvima – nešto nedostižno čemu se ona potpuno predaje. Tragedija i vrijeme su u njoj dobili unutrašnju dimenziju i postali suština ove odlučnosti i motivacije. Pri tome se zapaža da nije ni u kakvom afektivnom stanju, ne prepušta se patetičnim tiradama i veoma je prisutna u svemu što se oko nje zbiva. Kata nailazi na saslušanje Krivalja, seljaka iz njihovog sela koji se pod čudnim okolnostima spasio, ne pokazuje neprijateljstvo ni želju za osvetom. Naprotiv, ona je da mu se oprosti, jer u njegovoj kući je najcrnja glad, pošto mu djeca ni zrna kukuruza nemaju, pa čak ni vatru ne lože. Janković ovu ženu objašnjava kroz postupke i osjećanja tako da se lako uočavaju vrijednosti koje karakterišu njenu individualnost. Radopolje nam se postepeno otkriva – upoznajemo tako babu Perku, Mrvicu, Smilju, Staku i sve one žene i nejaku djecu u želji da opstanu i da žive kao ostali svijet. Stole Janković ima strpljenja i krajnjom delikatnošću svakom liku posvećuje određenu pažnju. Sve su one u istoj situaciji ali svaka reaguje subjektivno. Kata se saosjeća sa njihovim jadom i zato čini sve kako bi zidari, koji su došli iz sreza da im pomognu u dizanju kuća, ostali ovdje i nastanili se. Među njima je i demobilisani ratnik Božina, kojeg je Kata srela dolje na trgu ispred magacina, gdje je tovarila materijal za njihovo selo.
Njegova sudbina je slična – ni on nema gdje da se vrati jer su mu porodica i dom stradali. Teško je obnoviti selo – nemaština je velika, nema radne snage dovoljno a neprijateljske bande haraju ovim pustim krajevima. Potresno djeluje epizoda sa mladim vojnikom – pojavio se sa grupom drugova na početku u akciji čišćenja. Njegovu ljepotu, čednost, toplinu i skromnost primijetile su sve djevojke. Baba Perka ga brani od uroka lijepim riječima, ali on ipak strada. Svako ko se zadesio u ovom selu, prošao pored njega ili naumio da se zaustavi, ima svoju gorku sudbinu. Mnogo se ne govori, riječi su najčešće svedene na ono elementarno i suštinsko, ali se iza njih uvijek naziru mnogobrojna značenja. To nisu samo reakcije na trenutnu situaciju već i potreba da se preobrazi ovo stanje nemoći. Svako brine o sebi ali ima i razumijevanja za druge. Ilija Krivalj se vratio u selo posramljen posle saslušanja u srezu. Teško da ko može tako jadnom i nesrećnom da mu oprosti što je ostao živ – i on se miri sa sudbinom i nastoji da pomogne obnovu koliko može. Uporno iz zapuštenih bašti vadi mine i tek kada očisti svima počinje da pretura po svojoj. Tako i gine. Svaka nova smrt unosi veliko uznemirenje među ovu žensku čeljad Radopolja. Osjećanja su uvijek snažna i lako dovode do panike. Kata preživljava krize i stalno se pita: jesu li se sve ove nesreće svijeta sručile na nas ? Pa mi samo sahranjujemo! Svi je ubjeđuju da se u ovo razrušeno selo život ne može vratiti, u šta ona ne želi da vjeruje, ali steže srce i ćuti. Osjeća da i svojoj snahi mora da obezbijedi drugačiji život. Sloboda je tek mogućnost i svako od nje ili u njoj mora da izgradi svoj lični život. U filmu ima dosta nepredvidivosti i reditelj se stalno pita – hoće li Radopolje vječno ostati selo crnih marama. To je prava ljudska drama sva u onim bojama, ali i prepuna nade u život, koji joj upravo daje smisao.
(NASTAVIĆE SE)