PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ,
FILMSKI I TV REDITELj
Otuda ovaj film nimalo nije statičan i u njegovom obliku se osjeća preplitanje unutrašnjih procesa i mijenjanja. Potreba za muškarcem se ne prikazuje u domenu bioloških potreba, već se čak i nagon izdiže u sfere duhovnog. Janković ostavlja dovoljno prostora za svaku pojedinačnu odluku, jer ma kako bilo teško zajedničko stanje i prilike krajnje neizvjesne, one se donose slobodno. Prije nego što nešto kažu bilo kome, djevojke u sebi dožive suočavanje sa Radopoljem i istinom pa je izbar krajnje ličan. U njemu se i naslućuje i socijalizacija, jer to prati vjerovanje da otići u neki grad, fabriku ili na bilo kakav posao ne znači odreći se Radopolja. I kada budu obnovljene sve kuće, djevojke poudate a radost vraćena u razrušene porodice, užas prošlosti se neće zaboraviti. To je neizbrisiv trag i dubina ponora, istina na kojoj se grade te iluzije o novom životu. Zato se film „Radopolje“ razlikuje od mnogih sličnih: realizam je određen i čist po svojoj formi, ne može da ga obezvrijedi i izvjesna patetičnost koja ponekad probija na površinu kadra. Suviše je tu lične i zajedničke tragedije da bi se od nje branili distancom ili ravnodušnošću. Zapravo prema ovom filmu se i ne može biti ravnodušan.
Takav izraz ohrabruje režiju koja želi isticanjem izvjesnih prizona da pokaže unutrašnje savlađivanje bola i svijesti o potrebi da se sa životom kakav je uspostavi unutrašnji odnos. Tamo gdje je svijest o tome jasnija i inicijativa je određenija. Radopolje je postalo i obuzdavanje tragedije i dovođenje tih unesrećenih žena u situaciju da postanu dominantne nad prilikama i vlastitom sudbinom. Smrt i bol nisu zato unijeli anarhiju i stihiju u strukturu filma. Instinkt za samoodržavanjem preobražen je kroz humanizam koji čovjeka ne odvaja od njegove prirode i sredine, već mu pomaže da unutar svega objektivizira sebe. To je značilo ne ostati samo na onim emocijama, već se poistovjetiti s čežnjom i samom stvarnošću.
U izrazu se tako stapaju epsko i lirsko ali i ostaju složena sociološka i psihološka značenja. Reakcije nisu u komponovanju tipizirane strukture, pa se u svakoj sceni i sekvenci može vidjeti sklonost Stola Jankovića slobodnom i subjektivnom doživljaju s tim što su montažna slaganja tih utisaka i reakcija složena u sasvim određenu i nedjeljivu cjelinu.
Kroz tri filma Stole Janković je potpuno artikulisao svoj filmski izraz – lični i unaprijed neuslovljeni doživljaj se transformiše u osnovu na kojoj se istovremeno vrši diferenciranje ličnosti, razvijanje priče i njihovo sjedinjavanje dok se ne dobije potpuna ravnoteža spoljnih događaja i unutrašnjih emocionalnih vibracija. Otuda „Radopolje“ kao izraz predstavlja cjelinu punog djelavanja. U opusu ovog reditelja to je ujedno domet punog stvaralačkog identiteta i zrelosti koja predstavlja još jedino oslobađanje domaćeg (jugoslovenskog) filma sopstvenih predrasuda. U mirnom realističnom pristupu punom uzdržane unutarašnje snage, ovaj film ostvaruje osobeno mjesto u jugoslovenskom filmu o revoluciji. U njemu ima nadahnuća, originalnosti i personalnosti pravog i autentičnog filmskog djela.
(KRAJ)