-Piše: Veselin Lazarević

Ajk joj nikada nije dozvoljavao uvid u finansije, niti je mogla sama da podiže novac koji je stizao upravo zahvaljujući njenom glasu i izvanrednoj interpretaciji. Zaustavila je kola pred jednim hotelom, prišla recepcionaru, predstavila se i rekla da će račun platiti izjutra. Te noći razmišljala je o svemu, pa i o tome da je nekada njena velika ljubav prema Ajku, zahvaljujući njemu samom, prerasla u veliku mržnju. Riješila je, poslije toliko povrataka Ajku, uz molbe da se to više nikada neće desiti i da ne može da živi bez nje, da konačno stavi tačku.
Time je počela treća faza njene priče. Ova faza nije toliko tmurna: više je bila prožeta teškim trenucima, ali i onima koji su obećavali. Ovog puta više ništa nije moglo zavisiti od Ajka, već samo od nje. Prvih nekoliko mjeseci krila se po kućama prijatelja, stalno se premještajući, u strahu od Ajka, koji ju je mogao pronaći i krvavo se osvetiti. Šezdesetih godina 20. vijeka, Tina je nastupala u dobro znanom supermini kostimu od kože, a na glavi je nosila periku tešku ravno sedam kilograma! Bila je to perika „Sleš Dajnel‘‘. Nosila je sa sobom taj imidž „boginje džungle‘‘. I danas, dok pjeva po pozornicama širom svijeta, Tina ima šta i da pokaže, i noge i kosu, s tom razlikom što je njen scenski izgled mnogo više svrsishodan, podređen čitavoj scenografiji... Muškarci su uvijek bili prisutni u njenom životu. Imala je jednog momka u Kelnu, naravno, i Rodžera Dejvisa, njenog menadžera. Voli, kao i sve uspješne žene, da bude okružena muškarcima.
Tina Tarner je osoba koja dosta traži, zahtjevna je, ali i puno daje. Uvijek ima puno posla i prezauzeta je, valjda u želji da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Puna je novih ideja, projekata, zamisli...
– Hoću da postanem i filmska zvijezda – izrazila je svoju želju na ovaj nimalo skroman način. Ali, kad joj je čuveni režiser Stiven Spilberg ponudio ulogu pjevačice u filmu „Boja ljubičice”, što su mnogi protumačili kao „ponudu života”, ona je odbila. Priča ju je previše podsjećala na ono što je i sama prošla. Tinin veliki kambek u vrh rok-scene uslijedio je početkom osamdesetih godina, nakon, kako je izjavila – katastrofalne rupe u karijeri. Tih godina ponovo je bljesnuo njen imidž temperamentne kraljice roka. Na svim koncertima i na svakoj sceni uspijevala je da sjedini senzualnost, ogromnu vitalnost i energiju. Najveću seriju koncerata Tina Tarner je održala 1988. godine.
Tokom dvadesetomjesečne turneje nastupila je u blizu dvjesta pedeset šou-programa i koncerata u dvadeset pet zemalja. Na koncertu u Rio de Žaneiru nastupala je pred dvjesta hiljada ljudi.
Nakon ove neponovljive satisfakcije, odlučuje da uspori hod na stazi popularnosti. Osjećala se veoma dobro, kao da je sjedjela na vrhu svijeta. Njena ploča „Inostrani poslovi‘‘ dostigla je zavidan tiraž, mnogo veći nego sve ploče koje je snimila sa Ajkom, a hit pjesma „What`s Love Got to do Whit it‘‘ neprestano se vrti i dan-danas. Neki kritičari kažu da je pjesmu Tina sama naručila, da bi odgovorila Ajku, koji je tvrdio da je ona bez njega ništa. Vrijeme je pokazalo da se grdno prevario.
U svijet filma Tina je prvi put zakoračila 1975. godine. Bio je to film „Tomi‘‘, rađen po istoimenoj rok-operi legendarne grupe The Who. „Pobjesnjelog Maksa” snimila je 1985. godine.
O neuništivoj kraljici rok muzike snimljen je i film, koji nikad nije pogledala. Očito, „kraljica scenske žestine‘‘ nije željela da još jednom prolazi kroz pakao koji joj je priredio Ajk Tarner. Zadivljujuće je posmatrati Tinu Tarner kako iz sekunde u sekund mijenja ponašanje i način razmišljanja: u dvije sekunde je u stanju da hoda poput okorjelog košarkaša preko košarkaškog terena, da bi odmah zatim sjela u fotelju i otpočela sa grickanjem slatkiša. Kada o nekome govori, nikada ne unosi svoja subjektivna zapažanja, pa zato u njenim riječima nikada nećete moći da primijetite znake prisnosti ili dobacivanja. Kao da posjeduje neku ravnotežu sfinge, a to se može vidjeti i na njenom licu, a da ne progovori nijednu riječ.
Razvod sa Ajkom Tarnerom koštao ju je 500.000 dolara, ali Ajka mnogo više. Tonuo je u zaborav. Više nije bilo Tine, zlatne koke za pravljenje novca. Ogromne svote novca otišle su za čas. Završići na ulici među probisvijetima, daleko od svijeta kome je nekada pripadao. Daleko od svjetlosti reflektora, slave, skupih vila i automobila.
Uništila ga je nerazumna, bolesna ljubomora. Nikada više neće moći da se približi Tini, jer mu je to i zakonom zabranjeno.
A Tina? Neprevaziđena „kraljica roka” i danas je neumorna. Časove predaha smatra čistim luksuzom. Jednostavno, nije na njih navikla, i o njima razmišlja na pomalo filozofski način, kao o slobodi koju je vrijedilo iščekivati poslije godina napornog rada i brojnih nesporazuma i tuča sa Ajkom Tarnerom.
(Nastaviće se)