Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Za poslovni prostor Milovog partnera dali 1,7 miliona * OEBS da se uključi u izborne reforme * Duže od tri godine rješavaju 4.400 predmeta * Za „Carine“ optužili i Mugošine savjetnike * Za poslovni prostor Milovog partnera dali 1,7 miliona * Austrija na nogama zbog Putina * Probušene čarape
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 19-08-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
MOMČILO VUKSANOVIĆ, PREDSJEDNIK SNS-a :
Iz najavljenog djelovanja vlasti može se naslutiti da kroz izmjene zakona slijede napadi na Mitropoliju crnogorsko-primorsku i eparhije SPC. Međutim, ubijeđen sam da će to biti uzaludan pokušaj.

Vic Dana :)

Moja žena stavila telefon da joj se otključava na prepoznavanje lica. Skinula šminku i sad ga nosi na dekodiranje.

Prva žena na Mjesecu :
- Hjustone, imamo problem!..
- Šta je??
- Nema veze, ništa....
- Šta je problem??
- Ništa!!
- Molim te reci nam šta je problem?!..
- Znaš ti dobro šta je problem!!!!!

Pitaju plavušu koliko ima godina.
- Ma ne znam, to se stalno mijenja!

Kaže plavuša plavuši:
- Počela sam da sumnjam u svog muža, mislim da mi zadnje dijete nije njegovo...

Plavuša se jada prijateljici:
- Ah, trebam se naći s dečkom, ali sam potpuno zaboravila jel u 8:30 ili u 3:80!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2018-08-18 NEPREVAZIĐENI VELIKANI ROK MUZIKE (4) Med i tuga
-Piše: Veselin Lazarević

Krajem maja 1990. godine, na aukciji u Sotbiju jedna gitara marke „fender stratokaster” prodata je za nevjerovatnih 180.000 funti, ili 335.000 dolara. Napravljena je 1967, a kupljena godinu dana kasnije, u poznatoj njujorškoj Menijevoj prodavnici instrumenata za 320 dolara. Objektivno, to parče iskuvanog drveta sa šest žica, tri magneta i tri potenciometra, danas vrijedi oko 850 dolara. Tačnije, gitara bi toliko vrijedjela da na njoj nije svirao Džimi Hendriks, i to na dva najveća festivala u istoriji rok muzike – Vudstoku, avgusta 1969, i ostrvu Vajt, avgusta 1970.
Od kluba Blaises, na početku londonskog Kvingejta, do bolnice Svete Marije, na Kensingtonu, ima petnaest minuta hoda, oko kilometar. Ako između te dvije adrese, te dvije tačke, stavite razdoblje od decembra 1966. do sredine septembra 1970. godine, onda tu staje cijela jedna legenda.
Džimi Hendriks. Električni Minotaur. Za generaciju kojoj potpisnik ovih redova pripada najtragičniji as najluđe muzičke dekade i najznačajnija od svih kreativnih ličnosti koje su se u to iščašeno doba izdigli iz roka. Lik i zvuk jedne ere, hodočasnik nevjerovatnog rok puta. Prvi crni superidol, prvi rok Otelo, a duboko u duši samo muzičar prve vrste, u vječnoj potrazi za slavom. Jaz između sirotog „crnje” iz provincije i nametnute mu ličnosti nezajažljivog pastuva šarene i bučne scene vremenom je stvorio mit u koji je komotno mogla da se stavi svaka priča o čudaku, muzičaru, slavi, muzici i, ponajviše, jednom vremenu. U danima kada nije poželjno biti nostalgičan, najjednostavnije je pokušati sa odloženim, presavijenim i načetim posterima iz onih dana. Postoje dva. Na jednom je buntovnik, na drugom Gitarista. Če i Hendriks. Dva velika odmetnika sa kraja šezdesetih, dva naša jedina kauboja. Dva primjera i dvije tragedije. Ipak, dvije prave smrti. Dvije poetike na kojima nije besmisleno gajiti uspomene. Toliko različiti, a tako slični. Dvije tužne priče sa puta ka pravdi koje nema. I sa vremenske distance od četrdeset i sedam godina može se biti strastven isto kao i one večeri kada smo na Radio Luksemburgu prvi put čuli „Hej, Džo“, kao i one jeseni 1970. kada su naše radio i TV stanice prenijele vijest: „Danas je u popodnevnim časovima, u Londonu, umro Džimi Hendriks. Uzrok smrti još neutvrđen.“
Ako je Dilan bio taj koji je oslobodio popularnu muziku od svih predrasuda, usmjeravajući je ka sasvim novim i životnijim horizontima, i tako jej dodajući nove vrijednosti; ako su Bitlsi bili ti koji su zauvijek proširili planetu izražajnih mogućnosti; ako su Stounsi u sve udahnuli čar života, onda je Hendriks, uglavnom, odgovoran za rušenje svih zvučnih tabua i za sve čisto muzičke metamorfoze koje su uslijedile od momenta kada se pojavio na sceni. Mađioničar i ujedno cirkuzant gitare, vlasnik tragedije koja je tako karakteristična za one koji su otišli dalje i više. Puno ime i prezime mu je Džejms Maršal Hendriks. Sijetl, savezna američka država Vašington, 27. novembra 1942. Prvi je sin u braku mješanaca. Otac vrijedan baštovan, majka žena koja je voljela život i alkohol. Prvu gitaru dobio je u desetoj godini. Prva djevojka dolazi nešto kasnije. Mladalačke ludorije platio je drastičnom kaznom – izbačen je iz škole.
U sjenci, iza leđa Litl Ričarda, Ajzli Bradersa, Ajka i Tine Tarner, nije mogao dugo. Stiže u Njujork. Majls Dejvis se začudio kada je prvi put čuo nepoznatog gitaristu. Svirao je u kafeu Va, gdje je upoznao Čes Čendlera, nekadašnjeg basistu Enimalsa. A onda se uputio u London. Susreće se sa Noelom Redingom i Mičom Mičamom. Tu je snimio prvi singl „Hej, Džo“. Bila je to prava bomba – crni grom niotkuda! Niko i ništa u Americi, na krvou Evrope. Uspjeh virtouza je fantastičan. Svijet je ushićen. Nakon prvog zvaničnog albuma, vraća se u Ameriku. Nastupa na Montrej festivalu 1967. Tajms piše: „Silazeći sa bine on je prešao u legendu.“ Najzad ga otkriva i Amerika. Tu izlazi i njegov drugi album. Uspjeh i slava ga potapaju. Alkohol u potocima, droga u venama, žene oko koljena. „Electric Ladyland“, dupli album, dolazi kao kulminacija jednog kreativnom perioda. Nezadovoljstvo izazvano zbrkom slave, muzike, privatnog i poslovnog uslovljava raspad originalnog benda „Experience“. Na Vudstoku se pojavljuje prva kompletno crna rok super-grupa: Hendriks, Bili Koksi i Badi Majls.
Česti napadi ćudljivosti i nesporazumi obilježili su taj period njegovog života. Može li se iz popularnosti nekuda dalje? Počinje potraga za muzičkim formama za koje nije bio iškolovan. Dolazi festival na ostrvu Vajt. Nezadovoljan odlazi u London sa velikim planovima. „Da bi mijenjao svijet, moraš promijeniti svoju glavu.” Ali, nailazi noć koju nikada neće prebroditi. Ostaje zabilježena poruka na tel. sekretarici: „Čovječe, pomoć mi je tako potrebna“. Umro je u petak, 18. septembra, pod nerazjašnjenim okolnostima i pod tuđim imenom. Sahranjen je 1. oktobra u rodnom gradu. Na groblju se svirao bluz. Živio je svugdje, dom nigdje nije imao. Snimio je samo šest albuma, a do sada je objavljeno na milione ploča,
Postoji neobjašnjiva, bizarna i čudesna veza između roka i smrti, ne ona „nadam se da ću umrijeti prije nego što ostarim“, ili „samo su najbolji sposobni da umru mladi“, već način kako su svoje živote razbili: Brajan Džons, Dženis Džoplin, Džimi Hendriks, Kit Mun, Elvis, Bon Skot, Džon Bonam...
(Nastaviće se)

Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"