Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ
Poslije smrti reformatora, Rusija je krećući se šinama naprijed, koje je izgradio Petar, kao vagoni bez lokomotive, počela polako da usporava kretanje. Površno Petrovo razmišljanje o parlamentu i njegovo „gledanje sa optimizmom”, loše se vratilo zemlji. Reformator nije ostavio poslije sebe, ne samo dostojnog naslednika, već nijednu instituciju, koja bi zaštitila njegovo sopstveno djelo, a da ne govorimo o narodnom bogastvu. Sa druge strane, autokratija je naglo gubila ne samo to, što je nakratko „bljesnulo” u glavi Petra Velikog, već i to šta je bilo naslijeđeno od Ivana Groznog, a upravo to, taj nesporni autoritet i moć.
Skoro na samom zalasku ruskog samodržavlja Ključevski je izveo zaključak:
„Samodržavlje nije vlast, već obaveza, tj. nije pravo, već odgovornost. Obaveza je u tome što je autokratska vlast napravila za narodnu imovinu to, za šta sam narod nije imao snage da napravi kroz svoje organe. Autokratija je uspješna uzurpacija, jedinstveno političko pravdanje, koja svojom sposobnošću može da popravlja svoje greške i neuspjeh. Neuspješna autokratija postaje nezakonita. U ovom smislu, Petar Veliki je bio jedinstveni autokrata u našoj istoriji”.
Smrt Petra Drugog je potstakla ideju kod dijela ruske aristokratije da se monarhija ograniči. Za nas je interesantno da su tu ideju na Zapadu pokrenuli pravi Rusi, a u zaštitu ruskog samodržavlja stao je stranac, nama već dobro poznati Osterman.
Osterman je rođen 1686. godine u porodici pastora u Vestfaliji, učio je na univerzitetu u Jeni, ali je zbog dvoboja pobjegao iz domovine. Prvo se sklonio u Amsterdam, a zatim je pobjegao u Rusiju. Njemac je s lakoćom naučio ruski jezik, dobio je ime Andrej Ivanovič i brzo počeo da gradi diplomatsku karijeru. Radio je kao prevodilac u upravi Ambasade, a zatim je u svojstvu sekretara učestvovao u poslovima nekoliko diplomatskih misija. 1721.godine zajedno sa drugim diplomatama učestvuje u sklapanju Ništadskog mira sa Šveđanima, a 1723. godine već je samostalno potpisao, koristan za Rusiju, trgovački ugovor sa Persijom.
Vlast je cijenila savjete Andreja Ivanoviča Ostermana i kad su bili u pitanju veoma važni unutrašnji poslovi. Upravo je on napravio čuvenu Petrovu rang-listu i izvršio reformu Ministarstva inostranih poslova. Kasnije, za vrijeme Katarine Prve, Osterman postaje vice-kancelar i član Vrhovnog tajnog savjeta.
Misao o učešću ruskih podanika u upravljanju državom živjela je u Rusiji do nekoliko godina prije smrti Petra Drugog. Još 1727.godine su naložili knezu Dmitriju Golicinu (porodica Golicin je cijelo vrijeme prije revolucije imala istaknut položaj) da formira Komisiju „za stvaranje kopnene armije i flote uz najmanje poteškoće za narod”. Komisija je dobila zadatak, u koju su morali biti izabrani pretstavnici plemstva iz svih krajeva zemlje, da pedantno izvrši analizu stanja poslovanja u Rusiji i svojevrsnu inventarizaciju cijele privrede i na osnovu toga odrede takve dažbine za izdržavanje vojnih snaga, koje bi „bile jednake za sve”.
Istoričar Nikolaj Kostomarov primjećuje:
„... stranci, koji su u to vrijeme bili pretstavnici svojih država u Rusiji, primjećivali su u tom događaju početke slobodoumlja u Rusiji i pojavljivanje težnji da ograniče autokratsku vlast”.
Nova politička kriza, koja se pojavila poslije iznenadne smrti mladog imperatora, samo je pokrenula traganje za takvim modelom upravljanja zemljom, gdje bi se autokratska vlast na neki način ipak ograničavala.
Smrću Petra Drugog se prekinula muška linija kuće Romanovih. Morali su da biraju caricu, a ne imperatora, iako je to bilo protivurečno tradiciji ruske monarhije. Odluka je prihvaćena od malog kruga istaknutih ličnosti: pet članova Vrhovnog tajnog savjeta, tri člana Svetog Sinoda i nekoliko najuticajnijih figura iz Senata i Generaliteta.
Istorija je sačuvala govor kneza Dmitrija Golicina, kojim je nastupio u diskusiji u razrešenju ovog pitanja. Evo fragment tog govora:
„Gospodo, sada je ugašeno direktno zakonito potomstvo Petra Prvog i muška linija kuće Romanovih se prekinula. Petar Prvi ima kćerke, koje su rođene prije braka sa Katarinom, ali o njima nećemo razmišljati... Mi moramo razmišljati o novoj osobi za presto, a takođe i o sebi... Postoje direktni naslednici-careve kćerke. Ja govorim o zakonitim kćerkama cara Ivana Aleksejeviča. Nije mi nelagodno da bez daljeg razmišljanja skrenem pažnju na stariju od njih, Katarinu Ivanovnu, da ona već nije žena stranog gospodara-meklenburškog vojvode, a ta okolnost nama ne bi odgovarala. Ali ima i druga njena sestra, Ana Ivanovna – kurlandska vojvotkinja, koja je ostala udovica. Zašto ona ne bi mogla da bude naša gospodarica? Ona je rođena među nama, roditelji su joj Rusi, njeni korijeni su poznati i pored svega toga u takvim je godinama da ponovo može da stupi u brak i ostavi poslije sebe potomstvo”.
Dmitrij Golicin je došao na savjetovanje sa gotovom kandidaturom i odbranio je. Istovremeno u kneževom govoru je bilo mnogo skrivenog, na šta njegovi slušaoci nijesu odmah obratili pažnju. Taj skriveni smisao u njegovom govoru treba odgonetnuti, jer je dosta interesantan.
(NASTAVIĆE SE)