-Piše: Veselin Lazarević

Koncerti su im redom otkazivani, a pjesme zabranjivane na radio- stanicama. Puritanska Amerika je bila šokirana. FBI je optužio Džima da je, uprkos zabrani, pokušao da napusti zemlju. Optužba je bila apsurdna, jer je Džim otputovao na Jamajku tri dana prije no što mu je zabranjen izlazak iz zemlje. Ipak, 4. aprila su ga uhapsili, a zatim pustili uz kauciju od 5.000 dolara… Snimanje četvrtog albuma bio je prilično skupo, a oni su jedva uspijevali da zakažu po neki koncert, gdje ih je čekala policija sa pripremljenim nalozima za hapšenje, ako dođe do bilo kakvog ispada.
Srećom, sve se odvijalo mnogo mirnije. Na koncertima su odlično zvučali, a Džim je smanjio potrošnju alkohola. Paralelno je osnovao filmsku kompaniju i počeo da snima filmove. Ipak, situacija je opet počela da se pogoršava: kritika je ispljuvala njegov film „Feast Of friends”, singl sa albuma „Soft parade” je loše prošao kod publike. Suđenje zbog skandala u Majamiju još nije bilo zakazano, poslovni partneri su zahtijevali još novca za završavanje započetih filmova, a kolege iz grupe su vršili pritisak da se potpuno posveti muzici. Ponovo je počeo mnogo da pije. Pustio je bradu, ugojio se i svađao sa Pamelom, koja je insistirala da napusti grupu i posveti se porodici i poeziji. Na sve strane su se pojavljivale djevojke koje su tvrdile da je on otac njihovih beba. Publika je tražila nove skandale, a on je shvatio da je postao govornik generacije, sa tim je teško izlazio na kraj.
Dio ljeta provodi putujući po Francuskoj, Španiji, Maroku. Po povratku sačekalo ga je suđenje povodom koncerta u Majamiju. Trajalo je mjesecima i ličilo na farsu. Na kraju je oslobođen svih optužbi, sem one da je na javnom mjestu psovao i da je simulirao masturbaciju… Za psovanje je dobio šezdeset dana zatvora, a za nepristojno ponašanje šest mjeseci. U to vrijeme umrli su Džimi Hendriks i Dženis Džoplin. Govorio je: Ja sam sledeći.
Početkom januara 1971. počeli su sa snimanjem albuma „L. A. Women”. Velika dilema je bila i oko toga kako će ga Džim otpjevati, jer se prethodnih mjeseci nije trijeznio, glas mu je bio oštećen. Ipak, većinu pjesama je odmah otpjevao. Ploča je, kasnije, ocijenjena kao jedna od njihovih najboljih. Po završetku snimanja Džim je sa Pamelom otputovao u Pariz i prionuo na pisanje poezije. Sve manje se osjećao članom Dorsa. Želio je da započne novi život. Početkom ljeta je zapao u jednu od brojnih depresija. Kada se Pamela, 3. jula 1971. godine, probudila oko pet ujutro, pronašla ga je mrtvog u kadi. Zvanična verzija je glasila da je umro prirodnom smrću, od srčanog udara. Džim Morison je sahranjen na čuvenom pariskom groblju „Per Lašez”, gdje su svoj mir našli: Edit Pjaf, Šopen, Balzak, Oskar Vajld... Njegov grob je i dan danas jedna od najvećih turističkih atrakcija Pariza. Svake godine ga obiđe stotine hiljada obožavalaca grupe Doors…
NAJVEĆI GOSPODIN ROKA
Kada su Kita Ričardsa upitali da u jednoj rečenici definiše sebe, odgovorio je: Pet žica, tri tona, dva prsta, jedna budala i to je to. Kompozitor skoro svih hitova „Rolingstounsa” jedan je od ljudi koji su promijenili kulturu 20. vijeka gotovo koliko i Elvis Prisli, Džon Lenon, Bob Dilan... Pokušajte samo da zamislite muzički svijet bez njegovih gitarističkih rifova i pjesama poput I Can`t Get No, Satisfaction, Jampin Jack Flash, Street Fighing Man, Paint It Black, Honky Tonk Women, Angie... Pokušajte da zamislite svijet u kome nema mjesta za lik koji kao da je sazdan od samih suprotnosti: vrhunskog ritam-gitariste, nevjerovatno šljampastog soliste, dobričine, pirata sa Kariba, boema, velikog mislioca, narkomana, engleskog džentlmena, varvarina, čovjeka koji je dobar dio života proveo hodajući po ivici života sa heroinom u krvi... Ako je neko otjelotvorenje kontradikcije, onda je to Kit Ričards, najveći buntovnik (sa Džo Stramerom) rokenrola, čovjek koji je živio i živi kao odmetnik od društva i svih njegovih normi... Rođen je 18. decembra 1943. u Dartfordu, u grofoviji Kent. Obožavao je da čita istorijske knjige, a đavo koji čuči u njemu samo ga je podsticao na nestašluke kojima je u javnosti stvarao imidž buntovnika i odmetnika sklonog uživanju u zabranjenom voću.
POKLONIK RITMA I BLUZA
Sviđali su mu se američki džez, pop i ritam i bluz. Ljubav prema Eli Ficdžerald, Sari Von, Netu Kingu Kolu, Luisu Armstrongu bila je sve veća, ali je volio i Betovena, Mocarta, Baha. Uskoro je zapjevao u crkvenom horu, ne zato što je bio religiozan već što je volio da pjeva. A onda je došla 1956. i u Britaniji se dogodio Rock & roll. Muzičku invaziju na ostrvo predvodili su Bil Hali, Edi Kokran, Fets Domino, Badi Holi i, nezaobilazni Elvis. Te godine Kit je prvi put čuo Roll Over Beethoven Čaka Berija. Bila je to nulta godina... Rokenrol je pogodio Englesku kao atomska bomba Hirošimu. Kit je uvijek znao da napravi dobro poređenje, što će ga krasiti svih ovih godina. Međutim, od škole je ipak imao itekako koristi. Tamo je upoznao 1951. Mika Džegera, ali poslije tri godine su se razišli i svako je otišao u drugu školu. Ponovo će se sresti 17. oktobra 1961. Otkrili su da imaju i zajedničkog prijatelja Dika Tejlora, kasnije lidera grupe Prettu Things. S njim su i počeli da sviraju. Sva trojica su se javila na oglas Brajana Džonsa u časopisu Jayy News koji je tražio saradnike za pokretanje nove ritam i bluz grupe.
(Nastaviće se)