-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U diplomatiju je primljen i jedan broj građanskih političara koji su tokom rata podržali partizansku stranu: Stanoje Simić, Izidor Cankar, Sava Kosanović. Međutim, za ambasadore su postavljani i nekomunisti koji nijesu imali diplomatsko iskustvo i nijesu tokom rata sarađivali sa NOP-om, ali se nijesu ni kompromitovali saradnjom sa okupatorom. To je slučaj sa Markom Ristićem i Milošem Moskovljevićem.
Osim zbog nedostatka iskusnih i diplomatiji vičnih kadrova u svojim redovima, KPJ je na kompromise bila prinuđena i iz obzira prema zapadnim silama. Zato su tokom rata istaknuta mjesta u partizanskoj diplomatiji dobili Josip Smodlaka i Vladimir Velebit. Poslije rata nova vlast je odlučila da na čelu političkih predstavništava u nekim zapadnim državama ne budu komunisti. Prema svjedočanstvu Franca Kosa, partijsko rukovodstvo je odlučilo da bi bilo poželjno da u zapadnim zemljama ambasador ne bude komunista, ‚‘da on opunomoćeno zastupa zemlju i da mu se daje rukovodeća uloga tako da ne ispadne samo figura‘‘, kako je to štampa u Engleskoj htjela da prikaže. Partijci su u takvoj situaciji morali da se staraju da postupci i izjave ambasadora ne budu na štetu interesa zemlje. U zemljama poput Engleske, u kojima su neposredno poslije rata komunisti među jugoslovenskim službenicima bili u manjini, ovaj zadatak je bio tim delikatniji. Osim toga, sa starim službenicima koji su bili ‚‘reakcionarno i neprijateljski‘‘ nastrojeni, trebalo je postupati ‚‘taktički‘‘, vratiti što veći broj u zemlju i paziti da ne daju neprijateljske izjave prilikom napuštanja službe. Tako su zbog manjka sopstvenog kadra ili iz obzira prema zapadnim silama, u velikom broju zemalja, prije svega zapadnih, na mjestu ambasadora, poslanika i konzula godinama poslije rata bili nekomunisti (Sava Kosanović u SAD-u, Marko Ristić u Francuskoj, Milan Ristić u Švajcarskoj i Egiptu, Božin Simić u Turskoj, Izidor Cankar u Grčkoj, Vladimir Vukmirović i Miodrag Marković u SAD). Doduše, KPJ se trudila da na položajima ispod šefa predstavništva budu njoj odani kadrovi: Vrleta Krulj (kasnije Šerif Šehović) u Atini, Franc Kos u Londonu (savjetnik), Nijaz Dizdarević u Turskoj, Sergije Makiedo, Slavko Zore i Branko Vukelić u Americi itd. Ovi obziri prema zapadnim silama nestali su poslije Rezolucije IB-a, kada je za KPJ bio imperativ da u diplomatiji, posebno na rukovodećim mjestima, ima samo politički i ideološki odane kadrove.
Partizanska strana je neka jugoslovenska predstavništa preuzela još tokom rata i popunjavala ih svojim ljudima, posebno poslije sporazuma Tita i Šubašića. Tokom novembra 1944. Josip Smodlaka, koji je bio povjerenik za spoljne poslove NKOJ-a, preuzeo je mjesto jugoslovenskog delegata kod savezničkog Savjetodavnog vijeća za Italiju, što je bio dio dogovora NKOJ-a i Šubašića. Prethodni delegat, Miha Krek, razriješen je dužnosti još 28. avgusta, a dan kasnije je za novog delegata postavljen Smodlaka. Ova promjena je bila jedan od prioriteta NKOJ-a poslije sporazuma Tita i Šubašića. Već u junu 1944. Tito je saopštio Smodlaki da će predložiti Šubašiću da njega postavi za jugoslovenskog predstavnika u savezničkoj komisiji i da je njegov cilj da ‚‘štiti naše narodne i državne interese prema Italiji‘‘. Konačno, promjena jugoslovenskog predstavnika u savezničkoj komisiji za Italiju izvršena je kao posljedica sastanka NKOJ-a i Šubašića u drugoj polovini avgusta, jer je, pripremajući se za taj sastanak, NKOJ 17. avgusta odlučio da se na njoj insistira, pošto Šubašić do tada nije sproveo u djelo dogovor oko zamjene Kreka Smodlakom. Kako je ukaz od 29. avgusta 1944. potpisao kralj, na šta Smodlaka nije pristajao, to je taj ukaz Šubašićeva vlada poništila u oktobru, a onda je Smodlaka ponovo imenovan za delegata rješenjem koje je potpisao Šubašić. Smodlaka je, međutim, i dalje oklijevao da preuzme dužnost, ne znajući kakvi su u tom trenutku bili odnosi između NKOJ-a i Šubašića, s obzirom na optužbe NKOJ-a na račun Šubašića da ne ispunjava obaveze preuzete sporazumom sa Titom, pa je tražio instrukcije od Tita. Tako se desilo da je Smodlaka tek u drugoj polovini novembra 1944. preuzeo dužnost jugoslovenskog delegata pri Savezničkom vijeću za Italiju, iako je NKOJ na tome insistirao od juna, a Šubašićeva vlada (kralj) takvu odluku donijela u avgustu. Preuzimajući delegaciju u Rimu, Josip Smodlaka se postarao i da u njoj budu ljudi odani partizanskom pokretu. Za savjetnika je poveo svog sina Slovena Smodlaku, svog dotadašnjeg sekretara. Osim njega, u radu su mu pomagali službenici koje mu je na raspolaganje stavio privremeni štab baze NOVJ u Bariju. Preuzimanjem jugoslovenske delegacije pri Savezničkom vijeću za Italiju nijesu se završile aktivnosti partizanskog pokreta na preuzimanju jugoslovenskih predstavništava u Italiji. Poslije stupanja na novu dužnost, Smodlaka je saznao da je u Napulju postojao jugoslovenski konzulat (konzularni servis), pa je po njegovom nalogu, rukovodilac konzulata Jovan Ristić, koji je bio savjetnik Poslanstva u Vatikanu, predao dužnost poručniku Gvidu Branici, sekretaru odjeljenja za vezu NOVJ u Napulju.
(NASTAVIĆE SE)