-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Edvard Kocbek uputstva je dobio od Tita, savjetovao se i sa Edvardom Kardeljem, a na putu za Rim posjetio je 1. jula u Kocani i Josipa Smodlaku. Josip Broz je od njega tražio da sa Vatikanom ne vodi razgovore zvanično u ime NKOJ-a, ali da stavi do znanja da je njegovo djelovanje u skladu sa namjerama NKOJ-a i da je preduzeto sa znanjem i odobrenjem NKOJ-a. Kocbek je sastavio jedan memorandum u ime NKOJ-a, koji je datiran sa 12. avgustom i koji je trebalo da preda Državnom sekretarijatu Svete Stolice, ali se Broz nije složio sa svim djelovima memoranduma. Njegov pristup odnosima sa Katoličkom crkvom bio je oprezniji i uzdržaniji. Mada je u pismu Titu od 8. avgusta 1944. Kocbek naveo da je memorandum pisao tako da su njegov sadržaj i raspodjela, podvlačenje nekih činjenica i izostavljanje drugih, kao i čitava frazeologija teksta promišljeno izabrani i formulisani nakon upornog studija vatikanskog miljea i njegove političke psihe, Tito nije imao razumijevanja za veliku predusretljivost Kocbeka prema Vatikanu iskazanu u trećoj tački memoranduma. Podsjećajući da je katoličko sveštenstvo u Jugoslaviji u velikoj mjeri bilo na strani neprijatelja, Tito je, za razliku od Kocbeka, koji je u memorandumu predvidio takva obećanja Vatikanu, smatrao da Crkvi ne može biti garantovan „pravni položaj” i da „ne možemo pristati da se odreknemo prava da izmijenimo njen sadašnji položaj bez pristanka Sv. Stolice”. Zato je smatrao da još uvijek nije došlo vrijeme da se konačno urede odnosi sa Katoličkom crkvom, pa je stoga prerano obećavati priznanje dotadašnjeg pravnog položaja crkve u Jugoslaviji, a posebno da će se promjene tog položaja sprovoditi samo u saglasnosti sa Vatikanom. D. Živojinović ističe da je do ovog radikalnijeg Titovog pristupa prema Vatikanu, prožetog prijetnjama i kritikama u odnosu na „miroljubive i informativne” ciljeve Kocbekove posjete naznačene nekoliko mjeseci ranije, došlo zbog promijenjenog stava savezničkih zemalja, posebno Velike Britanije, prema Titu, stvaranja nove vlade u Londonu poslije sporazuma sa Šubašićem i približavanja Crvene armije Balkanu. Tokom posjete Vatikanu, Kocbek je uspio da stupi u vezu sa vatikanskim diplomatama, ali ne i da izdejstvuje prijem kod pape. Poslije povratka u zemlju, sumirao je rezultate svoje misije sa Edvardom Kardeljem, a 22. septembra je podnio izvještaj i na sjednici NKOJ-a. Kocbek i Kardelj su zaključili da Vatikan „vozi svoj brod vrlo oprezno i nigdje ne zatvara nijedna vrata” i da je najvažnije to što je Vatikan računao sa novom Jugoslavijom. Mada je Kocbek u izvještajima podnijetim poslije povratka u zemlju isticao pozitivne efekte svoje posjete, u stvarnosti je njegova misija imala malo uspjeha. Nije uspio da bude primljen kod pape i sretao se sa činovnicima Državnog sekretarijata Vatikana koji su bili nižeg položaja. D. Živojinović zaključuje: „Kao predstavnik komunističkog poretka, smrtnog neprijatelja Crkve, Kocbek nije bio poželjna ličnost za razgovore. Njegov prijem u Vatikanu tumačio bi se kao priznanje NKOJ-a kao legitimnog predstavnika Jugoslavije”.
Jedan od prioriteta NKOJ-a poslije sporazuma Tita i Šubašića bilo je popunjavanje diplomatske mreže odanim ljudima i uklanjanje onih koje je NKOJ smatrao za neprijatelje. Taj proces je zahtijevao vrijeme. Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije se žurilo, pa su sa partizanske strane često stizale primjedbe da Šubašić ne ispunjava dogovor o čišćenju diplomatskog aparata od njihovih protivnika. Međutim, Šubašićeva vlada nije bila toliko inertna po ovom pitanju. Već 9. juna donijet je ukaz o penzionisanju ambasadora u Vašingtonu Konstantina Fotića, koji je vjerovatno bio diplomata o kome je partizanska strana imala najlošije mišljenje. Na sjednici vlade 17. jula 1944. razmatrano je pitanje „reorganizacije i čišćenja u Ministarstvu inostranih poslova i diplomatskoj službi”, što je, između ostalog, podrazumijevalo i „penzionisanje, suspendovanje ili stavljanje pod istragu naših kompromitovanih predstavnika ili činovnika koji vode štetnu akciju”. Tada je odlučeno da bude penzionisan poslanik u Bernu Momčilo Jurišić, a raspravljalo se i o novim ambasadorima u Moskvi i Vašingtonu. Partizanskoj strani to ipak nije bilo dovoljno. Sjećajući se sureta ministra Šubašićeve vlade i članova NKOJ-a na Visu, avgusta 1944, oko dva mjeseca poslije sporazuma Tita i Šubašića, Velebit je primijetio da su u to vrijeme „diplomatski predstavnici skoro u svim zemljama, sa časnim izuzetkom Stanoja Simića u Sovjetskom Savezu, podržavali politiku kraljevskih vlada i postali rasadnici Mihailovićevog kulta i glasnogovornici četničke propagande”. Zato su prilikom sastanka na Visu i poslije njega vršeni novi pritisci partizanske strane na Šubašića. O tome je on obavijestio vladu na sjednici 25. septembra. Prenio je ministrima da „maršal Tito ponovo urgira popunjenje diplomatskih mjesta u Vašingtonu, Parizu, Kairu, Otavi”, a potom je zaključeno da poslanik u Kairu bude Milan Martinović. Novi korak je učinjen na sjednici vlade 12. oktobra, kada je penzionisan ili stavljen na raspolaganje veliki broj diplomata, a među njima i još dvojica velikih protivnika komunista – Aleksandar Avakumović (Švedska) i Bogoljub Jevtić (Engleska).
(NASTAVIĆE SE)