-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj bangorski@t-com.me

U ovakvom konceptu otuđenja pesimizam nije način da se ličnost još više izoluje u svom intimnom svijetu već prirodni put ka organskam utapanju čovjeka u sopstvenu realnost. Time je Mimica uvjerio sebe da film ne mora ostati u okvirima iluzionističke stvarnosti. Iskustvo stečeno u doba intenzivnog interesovanja za animirane forme nije u „Prometeju sa otoka Viševice” u potpunosti iskorišćeno. Da bi se došlo do željenih sinteza trebalo je ostvariti i prilaz materiji sa jedne druge isto tako poznate strane. U tim istraživanjima ima dosta elemenata klasičnog – nije neprirodno što nalazimo kadrove koji djeluju kao vrlo vješto aranžirani scenski prizori. Onoga časa kada je slika u formiranju – Mimica počinje da razmišlja o njenoj pravoj prirodi. On posjeduje dovoljno iskustva i umješnosti da u svakoj poznatoj formi načini dovoljno zanimljiv film.
Razmišljanja o čovjeku u kovitlacu velikih istorijskih zbivanja, kojima on želi odgovoriti, ulažući čitavog sebe, sindrom poraza, koji to i jeste i nije, sudbina čovjeka koji je prerastao okvire svoje sredine, pa je upravo zbog toga u njoj i od nje bio poražen, osnovne su teme ove složene filmske priče, u kojoj su i sudbine drugih ljudi postavljene u obostranoj vezi i razvoju. Jer sjeme koje je Mate u svom mučnom i teškom sijanju, ipak posijao na Viševici, izniklo je nakon njega i bez njega i Viševica, koliko god tvrdokorna bila u svom ruralnom miru, morala se uključiti u novu stvarnost.
Što se tiče režijske koncepcije filma, ona se ne može odvojiti od priče i njenog značenja. Mimica je režijski obradio ovu temu načinom koji se danas čini jedino mogućim, a već je to dokaz uspješnosti njegova postupka. On je pokazao vrlo veliku sklonost novoj filmskoj osjećajnosti i na tomu je zasnovao čitav film, koji je pun simbola i metafora, što mu daju višeznačnu dubinu i odrednice koje obogaćuju gledaočevu imaginaciju. Time se ovaj reditelj ne zadovoljava u potpunosti, ali isto tako ne žuri sa opredjeljenjem za ekstremni tehnički egzibicionizam. A to je, čini se, upravo ono što su mnogi od ovog filma očekivali. Ako treba nešto novo afirmisati, onda za to moraju da postoje dublji stvaralački razlozi. Provjera i selekivnost nemaju ničeg zajedničkog sa improvizacijom i modom – nužno se vezuju za shvatanje da vizuelna organizacija raznorodnih materijala, fizičkih i duhovnih vrijednosti i kvaliteta, proističe iz svijesti o životu. Prateći subjektivno u spoljnim oblicima i identifikujući ono objektivino u našim intiminim osjećanjima, nužno se suočavamo sa potrebom da filmski izraz u svemu bude poistovjećen sa izrazom tih naših duhovnih težnji. Otkrivajući različite aspekte našeg svakodnevnog života i duhovne situacije, utvrdili smo sasvim nove umjetničke probleme, odnose i detalje. Njihovo sagledavanje nužno vodi u kvalitetno drugačiji izraz koji u svim svojim komponentama odražava upravo situaciju u kojoj je stvoren. Ma koliko pri tom bio vidan intelektualni napor samog reditelja, Mimica nije želio da se prepusti pragmatizmu i da traži prihvatljiva rješenja za zaključke koji su doneseni još pre začinjanja filma. Problemi nijesu specifično filmski, ali ih reditelj mora rješavati isključivo filmski. Da bi koristio iskustvo stečeno u crtanom filmu, trebalo je ranije predstave o mogućnostima igranog žanra izvesti postepeno.
(NASTAVIĆE SE)