-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Mnogi ruski istoričari su ubijeđeni da je uticaj Zapada na Ivana Groznog bio značajan. Sergej Platonov, autor čuvene knjige „Moskva i Zapad“ tvrdi da je „Grozni lično sa njegovim pronicljivim umom i psihičkom osjetljivošću potpao pod uticaj ljubaznih doseljenika“ i navodi dosta konkretnih dokaza o bliskim i neformalnim razgovorima cara sa strancima.
I stranci su takođe voljeli da se prisjećaju tih neformalnih razgovora, naglašavajući pritom, ne samo carevu ljubaznost i širinu razgovora u raspravama i otvorenim diskusijama o politici i trgovini, nego i o filozofskim, teološkim, istorijskim i životnim pitanjima. Engleski ambasador Bous se, na primjer, sjeća kako je car, završivši poslovni razgovor, pokazao stvari koje su mu donijeli Holanđani. Skinuo je sa ruke prsten i pokazao ga gostu, a zatim se hvalio pred Bousom smaragdom, koji mu je bio na kapi, a i ozbiljno je prigovorio diplomati za to što mu Englezi nijesu nikad donosili tako dobru i lijepu robu.
Drugi engleski izaslanik Tomas Randolf priča o noćnom sastanku sa carem u februaru 1569. godine. Ivan Grozni je poželio da razgovara sa njim tajno i pozvao ga je da dođe kog njega kasno noću preko povjerljivog boljara. Randolf se sjeća:
„Mjesto sastanka je bilo daleko, noć je bila hladna, i ja sam, zamijenivši svoju odjeću ruskom, osjetio veliku neudobnost u njoj. Ja sam razgovarao sa carem oko tri sata i tek kad je svanulo bilo mi je dozvoljeno da se vratim kući“.
Tako bliski kontakti sa Englezima pogrešno su tumačeni od većine Rusa. Posebnu mržnju u narodu izazvao je ljekar i gatar Jelisej Bomeli, koji je stigao iz Engleske, čovjek koji je stvarno bio prepreden i imao sposobnosti velikog spletkaroša. Prema opštem mnjenju, Bomeli je, očaravajući Ivana gatarskim pričama, stekao povjerenje kod njega i ozbiljno počeo da utiče na donošenje mnogih odluka na moskovskom dvoru. Uključujući tu, po svemu sudeći, i odluke koje su smatrali najvažnijim. Savremenici su smatrali da je baš on pravio spletke, uz pomoć kojih se car Ivan spasavao od neugodnih boljara. Njega su okrivljivali i za carevu ideju da ponudi brak čak i engleskoj kraljici Jelisaveti, jer je on nagovarao neko vrijeme cara na to.
Bomeli je završio loše, on je lično postao žrtva dvorskih intriga. U pismima ljekara i gatara, koja su presretena, našli su napisani tekst koji je bio šifrovan. Bomelija su mučili i pod strašnim mukama on im je, sudeći prema nekim podacima, kazao to što su željeli da čuju od njega. Informacije o njegovoj smrti su bile različite. Prema nekima od njih, njega su pogubili 1580. godine, a prema drugima, on je umro nekoliko godina kasnije. Uostalom, to nije imalo nekog značaja za rusku istoriju. Ona je jednostavno izbrisala Jeliseja Bomelija iz svojih knjiga.
Desetogodišnji boravak Bomelija pored Ivana Groznog može se tretirati kao prvi dokumentovano dokazani slučaj „rasputinovštine“ na carskom dvoru. Platonov piše: „Glasovitost Bomelija je bila toliko raširena i slava njegove moći je izazivala takvu senzaciju da su čak i zabačeni provincijski ljetopisci tog vremena pisali o njemu u epsko-bajkovitom tonu“.
Prema ljetopiscima, neprijatelji Moskve su na lukav način tajno ubacili Bomelija kod cara Ivana – „opasnog gatara“. Ljetopisci dalje pišu o raznim zlodjelima, koje Grozni nije izvršio po svojoj volji, već pod uticajem moćne magije iz inostranstva. Pisac iz te epohe i pisar Ivan Timofejev, rezimirajući svu tu priču, konstatuje: „Car je podlegao slabostima i predao dušu okrutnom čovjeku“.
To što su tadašnji Rusi nazivali gatkama, savremena istorija pokušava da objasni psihičkom bolešću Ivana Groznog, ili njegovim shvatanjem uloge cara i svojevrsnim tumačenjem toga šta je korisno ili štetno u politici. Ne bez razloga, neki naučnici uporno pokušavaju da nađu dokumentovane dokaze o tome koliko je Ivan Grozni bio upoznat sa stvaralaštvom Makijavelija. I zaista, mnogo šta se poklapa sa postupcima i pogledima na svijet Ivana Groznog sa preporukama čuvenog florentinca. Direktni dokazi, da je car proučavao radove Makijavelija, nijesu pronađeni, ali „indirektnih dokaza“ ima.
Interesantno je da su moskovskim carevima u raznim vremenima i različiri ljudi mnogo puta pripisivali sklonost prema makijavelizmu. Karl Marks u „Hronološkim zapisima“, govoreći o Sofiji Paleolog, naziva njenog muža, tj. djeda Ivana Groznog – Ivana III „velikim makijavelistom“.
Naravno, uticaj ideja Makijavelija na Ivana Groznog možda i nije bio direktan, već posredan. Treba imata u vidu da su Makijaveliju pripisivali mnoge zamisli i aforizme, sa kojima on, zapravo, nije imao nikakve veze.
U stvarnosti glavna misao florentinca se svodila samo na to, da u realnom životu taj gospodar ne može biti uvijek moralan i da poštuje i povremeno pročita deset zapovijesti, ali mora da obezbjeđuje mir i bolji život podanicima. Nemoralni vladar je onaj koji spasavajući sopstvenu dušu, razara i uništava, zarad svog ličnog mira, duše i sudbine drugih. Politika i moral, prema mišljenju Makikavelija, nijesu u suprotnosti jedno sa drugim, ali nijesu ni u direktnoj zavisnosti. Ovo složeno pitanje, čim ga je Makijaveli lično naznačio, njegove pristalice i kritičari su bez posebnog razmišljanja, dotadašnju tačkastu liniju zamijenili i podvukli debelom crtom. Postavljeni znak pitanja su pretvorili u znak uzvika. Kasnije se pokazalo da politika (tobože po Makijaveliju) može da bude samo nemoralna i kvarna, car okrutan, a cilj uvijek opravdava sredstva.
(nastaviće se)