-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Amerikanci ipak nijesu mogli da ostanu po strani, pošto su im Englezi nametnuli ulogu izvršioca hapšenja. Početkom avgusta, zamjenik šefa štaba savezničkih snaga, general Džon Anderson, zabilježio je da će to biti veoma „neprijatna operacija koja zahtijeva pažljivu saradnju američkih, britanskih i italijanskih vlasti i potpunu tajnost“. Predložio je da se hapšenje obavi u pogodnom trenutku, kad Pavelić napusti vatikansku teritoriju. Najzad, sredinom avgusta utvrđeno je gdje Pavelić boravi, kao i kako izgleda. Bio je obučen u odijelo bivšeg ugarskog generala i koristio je ime Josip; imao je šiljastu bradu i kratku kosu. „Živio je na crkvenoj teritoriji pod jurisdikcijom Vatikana, u ulici Đakomo Venecijan, br. 17, na drugom spratu. Po ulasku u zgradu naći ćete se u dugom i mračnom hodniku. Na kraju hodnika nalaze se dva stepeništa, jedno na lijevoj, drugo na desnoj strani. Pođite na desnu stranu, gdje se nalaze sobe obilježene sa 1, 2 i 3. Ako kucnete jedanput ili dvaput na vrata broj tri, pojaviće se neka beznačajna ličnost. Ako kucnete tri puta na vrata broj tri, otvoriće se vrata broj dva. Ući ćete u prostoriju koja vodi u sobu u kojoj živi Pavelić, zajedno sa poznatim bugarskim teroristom Vančom Mihajlovim i druga dva lica. U zgradi se nalazilo oko dvanaest osoba. Svi su ustaše i Pavelićevi tjelohranitelji. Kad Pavelić izlazi iz zgrade upotrebljava auto sa vatikanskim tablicama (CCV)“. Sve je bilo spremno, na mjestu, za odlučan korak.
Prošle su tri sedmice i ništa se nije dogodilo. Nije bilo vijesti; prošlo je još šest sedmica. To je navelo Forin ofis da traži izvještaj, ali odgovora nije bilo. U suštini, obje zemlje, SAD i Britanija, nijesu više željele da uhapse Pavelića. Djelimičan odgovor i objašnjenje za to nalazi se u nekoliko objavljenih američkih dokumenata. Grinen je, sedmog jula, ovlastio agenta CIC-a Goana Morenu da uhapsi Pavelića čim ga ugleda. Takva naredba došla je od zamjenika načelnika štaba za obavještajni rad. Nedjelju dana kasnije, na Grinenovom memorandumu bilo je zabilježeno Moreninom rukom: Ruke sebi. To je značilo da je Morena dobio nova uputstva od Grinena i potpukovnika Čarlsa Hartmana, šefa CIC-a američkih oružanih snaga u Rimu. Promjena stava i naredbe predstavljala je za sve koji su bili upoznati sa ranijim uputstvima, a to su bili Grinen i Hartman, veliko iznenađenje. Jedino moguće objašnjenje bilo je da je neko na najvišem položaju odlučio da se odustane od plana prije nego što je on i postao operativan. Pretpostavlja se da je tako odlučila britanska vlada, sa kojom su se Amerikanci saglasili. Iza njihove odluke stajali su značajni razlozi: hladni rat i saradnja sa svim raspoloživim snagama, uključujući i vatikanske. Pored toga, oni su stvarali svoju špijunsku i obavještajnu mrežu u kojoj su koristili sve raspoložive ljude, uključujući i bivše naciste i kvislinge.
Krajem avgusta 1947. godine specijalni agenti, Goven i Luis Kanilja, podnijeli su opširan izvještaj u kojem su dodirnuli mnoga pitanja, i dali neke odgovore i objašnjenja za promjenu savezničke politike i stava prema Paveliću. Prema njihovom uvjerenju, odluka je bila političke i ideološke prirode. Pošto su ukazali na ulogu britanske obavještajne službe u Pavelićevom skrivanju nakon završetka rata i pomoći koju su pružili njegovim saradnicima u iznošenju i prikrivanju iznijetog zlata, agenti su se osvrnuli na Pavelićeve veze sa visokim crkvenim prelatima. Među njima je bio nadbiskup Graca. Kad je riječ o Vatikanu, naglasili su da je poznata stvar da je Pavelić održavao veze sa njim; a Vatikan je u njemu vidio „militantnog katolika koji se do juče borio protiv Prvoslavne crkve, a danas se bori protiv ateističkog komunizma“. U tom smilu bilo je objašnjenje da nijedan emigrantski politički vođa, sa tolikim neprijateljima i poznanicima, kakav je bio Pavelić, nije mogao da se skriva toliko dugo i uspješno bez podrške neke velike sile ili moćne institucije. Upozorili su da je trebalo imati na umu to da je Pavelić, iako je Vatikan bio u stanju da ga skriva, imao suprugu i troje djece, koji su takođe bili zaštićeni i materijalno obezbijeđeni. Članovi porodice živjeli su prvobitno u Ćecini, u Toskani, odakle su prešli u Firencu. Njegov sin je studirao u Bolonji, jedna ćerka je bila udata, druga je živjela s majkom. Britanska obavještajna služba je pažljivo pratila Pavelićeva kretanja i znala za njih, ona je propustila članove njegove porodice da pređu iz Austrije u Italiju. Agenti nijesu bili uvjereni da je Pavelić namjeravao da napusti Italiju; imao je lažne pasoše, vjerovatno više njih. Njemu je bilo teško da napusti Italiju, Vatikan, porodicu, ustašku organizaciju i borbu kojoj je posvetio svoj život. Nadao se da će se jednog dana vratiti u Hrvatsku, kao što je to učinio poslije višegodišnje borbe, 1941. godine. Pavelićevi zločini se nijesu mogli zaboraviti; on je bio odgovoran za ubistvo 150.000 ljudi, mahom pravoslavaca.
Osvrćući se na stav Vatikana, Goven i Kanilja su ukazali na razloge koji su određivali njegovo držanje prema Paveliću. Pored njegovog militantnog katoličanstva, postojali su i drugi razlozi.[...]
(NASTAVIĆE SE)