- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Sve zainteresovane strane – Vatikan, SAD, Britanija – imale su razloge zbog kojih su predlagale da Pavelić ne bude izručen jugoslovenskim vlastima. Svima je bila zajednička borba protiv komunizma; nijesu brinuli da li je neko bio nacista, iako su to znali, sve dok je bio antikomunista. Zbog toga su imali razumijevanja za vatikansku politiku, iako je istinski nijesu odobravali. Međusobna trvenja između Amerikanaca i Britanaca nijesu bila neobična; obje strane su željele da prinude jedna drugu da obavi „prljavi posao” kako bi otklonile odgovornost sa sebe za takav nepopularan čin. Međutim, iako su Goven i Kanilja predlagali da se utvrdi britanska uloga u Pavelićevom prikrivanju, ni američke obavještajne službe nijesu bile sasvim čiste. Njihovo prikrivanje Pavelića nije bilo ništa manje poznato Britancima. Najzad, obje strane, a posebno SAD, u tom trenutku su podržale antikomunističku propagandu i pritiske na Jugoslaviju. Otuda pomen obnove demokratske i autonomne Hrvatske, pa čak i ustaša. U tom pogledu korišćenje ustaša moglo je biti pogodno oružje.
Pošto nijedna strana nije bila spremna da preuzme na sebe odgovornost, odlučeno je da se pusti da Pavelić nestane, da pobjegne iz mreže koja se sužavala oko njega. Amerikanci su vjerovali da čitav posao treba prepustiti Vatikanu, koji je bio najzainteresovaniji za njegov sigurni nestanak iz Italije. Sredinom septembra, kad je CIC omogućio mađarskom ratnom zločincu Ferencu Vajti da pobjegne, Goven i Kanilja su dostavili konačan izvještaj i predlog. Iz njega se moglo saznati više stvari. Prvo, da se Pavelić podvrgao jednoj operaciji, koju je jedva preživio. Nije se navodila priroda operacije. U pogledu Vatikana i veza koje je Pavelić održavao sa njim, agenti su bili veoma određeni: „Pavelićeve veze dopiru tako visoko, a njegov trenutni položaj je toliko kompromitujući po Vatikan, da bi njegovo izručenje nanijelo težak udarac Katoličkoj crkvi”. U tom smislu, agenti su predložili da se sa Pavelićem ugovori sastanak na vatikanskom terenu čim to njegovo zdravlje dozvoli. Tom prilikom bi se riješila određena pitanja i pojedinosti. Više nije bilo nikakvih sumnji u namjeru Amerikanaca da prepuste Vatikanu da pripremi Pavelićev odlazak iz Italije i tako ga oslobodi neprijatnosti sa kojom se suočio.
Nekoliko mjeseci nakon toga, Pavelić se pojavio u Argentini, gdje je ušao u službu predsjednika Huana Perona u svojstvu savjetnika za bezbjednost. Zapravo, Pavelić je napustio Italiju 13. septembra 1947. godine brodom „Sestriere” sa pasošem na ime Pablo Aranyos. Nema sumnje da je Draganovićeva uloga u tome bila značajna, iako ne i isključiva. Sastanak sa agentima CIC-a nije bio moguć, pošto su u Vatikanu žurili da svog štićenika isprate na daleki put u sigurnost.
S obzirom na takvo držanje američkih vojnih vrhova, postalo je jasno da se događalo nešto neobično. Krajem oktobra 1945. godine Vlada SAD prihvatila je zahtjev jugoslovenske vlade da izruči ratne zločince, izdajnike i saradnike okupatora pod uslovom da za svakog obezbijedi valjane dokumente koji su to potvrđivali, kao i da te ličnosti nijesu tražile savezničke vlade.
Okupacione vlasti su tako postupale narednih mjeseci. Krajem 1946. i početkom 1947. godine takva praksa je bila prekinuta. Nasrtaji na osoblje američke ambasade u Beogradu, optužbe za špijunažu, obaranje američkog aviona nad Jugoslavijom, sukob oko Trsta i odbijanje jugoslovenskih sudova da obeštete američke građane za nacionalizovanu imovinu objašnjavaju promjenu stava. U junu 1946. godine Forin ofis je predložio da sve ustaše koji su se nalazile u logorima u Italiji budu izručene jugoslovenskim vlastima. Stejt department se saglasio da budu izručeni svi članovi ustaške organizacije koji su se nalazili u Italiji. Kako jugoslovenski zahtjevi nijesu uvijek sadržavali potreban dokazni materijal, predaja pojedinaca postojala je sve zanemarljivija. U januaru 1947. godine od vojnih vlasti u Italiji, Austriji i Njemačkoj se zahtijevalo da svaki zahtjev za izručenje upute na odobrenje u Vašington. Takođe, niko nije mogao da bude izručen iz političkih razloga. Ta odluka je bila dopunjena u aprilu 1947. godine da će savezničke vlade uhvatiti i izručiti one optužene za koje se one saglase i koji se mogu naći u savezničkim logorima. Sve više su se isticali nedostaci sudskog procesa u Jugoslaviji i surovo obračunavanje s političkim protivnicima.
(Napomena priređivača: Kao što smo vidjeli, ratni zločinac Ante Pavelić je, zahvaljujući, između ostalog, i zemljama saveznicama, uspio da izbjegne izručenje Jugoslaviji i suđenje u njoj. Pobjegao je u Argentinu, u kojoj je na njega 1957. godine izvršen atentat koji je preživo. Potom se sklonio u Frankovu Španiju, gdje je 1959. godine umro od rana zadobijenih u atentatu).(KRAJ)