- Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Već prvi ideološki sukobi između jeretika i tradicionalista su pokazali apsolutnu nepripremljenost ortodoksa za ozbiljan razgovor. Upravo je „židovščina”, iako je to paradoksalno, potpomogla pojavljivanje Biblije u cijelosti u Rusiji. U momentu pojavljivanja jeresi, pravoslavci nijesu imali čak ni kompletan prevod Biblije na slovenski jezik, pet vjekova su oni proživjeli samo sa odlomcima iz Starog Zavjeta i pri tome sa velikim ponosom pretendovali na pravo da postanu Treći Rim.
U traganjima za načinom borbe sa jereticima, jerarsi pravoslavne crkve su morali da se potpomognu zapadnoevropskom kulturom, jer se prva cjelokupna ruska takozvana Genadijevska Biblija pojavila na svjetlost dana tek 1499. godine, zahvaljujući doseljenicima sa Zapada i bila je pripremljena na osnovama zapadnih izvora. Sve u svemu, sve glavne ideološke ideje, koje su koristili pravoslavni jerarsi u borbi sa jereticima, crpljene su iz Evrope i prevedene sa latinskog jezika. Prevodilac Dmitrij Gerasimov je preveo, na primjer, knjigu zapadnog teologa Nikolaja Delire „Judejsko bezbožništvo je za osudu i porugu”, traktat „Riječi jevrejskog učitelja Samuila su sramne” i Psaltir, koji je tumačio Brunon Vurcburgski.
Zahvaljujući jeresi i novim idejama racionalizma u Rusiji, kod Rusa se pojavila mogućnost da se upoznaju ne samo sa teološkim, nego i sa nekim naučnim djelima zapadnih autora. Među prevodima, koje su uradili racionalisti, može se naći „Logika” i dosta djela iz astronomije. Ne samo da su ti radovi bili na visokom nivou, već su oni značajno proširivali vidokrug ruskog čovjeka. Bez preuveličavanja se može zaključiti da se baš od tog vremena u Moskovskoj državi pojavljuju prvi začeci naučne misli, u svakom slučaju, ruski čovjek prvi put pravi pokušaje da na novi način pogleda na stvarnost, izbjegavajući utabane staze starih crkvenih dogmi.
Od tada se Rusija dijeli na naprednjake-pristalice reformi i zbližavanja sa Zapadom i na konzervativce, koji su se svim silama trudili da „racionalističkog džina” uguraju nazad u staru flašu djedovskih tradicija, obraslu mahovinom.
Prvi rade veliki i težak posao, postepeno povećavajući broj prevedenih knjiga, kako naučnih, tako i knjiga za čitanje. Taj mali u početku potočić, a kasnije rijeka kapljica počinje da razbija taj tvrdi kamen ruskog dogmatizma.
Konzervativci u očajanju čine sve da zaštite sve što je staro, da dokažu štetnost zapadnih ideja i da ubijede ljude u to da uzroci svih nesreća ne dolaze od uokvirenih i već odavno otvrdnutih prethodnih shvatanja, već, naprotiv, zbog nepoštovanja i omalovažavanja istih. Mitropolit Makarije ponovo prebrojava moskovske svece, da bi oni, kako kaže Speranski, „svi zajedno, koji ulivaju poštovanje svojom svetošću, uvjerili svakoga, ko se pokolebao, koliko je Rusija opravdala i zaslužila svoje postojanje”.
Crkveni sabori 1547. i 1549.godine u velikom broju kanonizuju svoje nove božje ugodnike, preispituju stare kanonizacije. Kao protivteža prevedenim izdanjima racionalista pojavljuje se komplet knjiga, koji je izdao mitropolit Makarije, koje su bile odobrene za čitanje, jer su „sve svete knjige u Rusiji imale dozvolu za čitanje”. Takav je bio manifest konzervativaca – „Veliki Minej”, kojega su se dugo sjećali u Rusiji, kao i takođe „Domostroj”, koji se pojavio u to isto vrijeme i predstavljao sumoran i dosadan zbornik srednjovjekovnih pravila, po kojem je bilo propisano kako da se organizuje svakodnevni život ruskog čovjeka i društva.
Konzervativci uporno i aktivno podržavaju vlast, shvatajući da odmah iza jednog tabua-crkvenog, može da padne i drugi tabu-slijepo vjerovanje monarhu. Ivan Grozni se lično („engleski car“ i prvi evropejac“ u Rusiji) odlučno borio protiv jeresi i racionalizma u pravoslavlju. Nijesu čak ni pokušali da objasne štetnost racionalističkih knjiga, tadašnja vlast objavljuje jedan za drugim spiskove zabranjenih izdanja. I svejedno, opet ne uspijeva. Bez obzira na progone, racionalizam je već pustio veoma jake korijene.
Polako, veoma polako se ukorjenjavao i zapadni uticaj se pokazuje u najrazličitijim sverama života Rusa. Ne vode se više rasprave o tome, da li je potrebna nauka ili nije, već kakva ona mora biti u svojoj osnovi, zapadno-katolička ili istočno-grčka. Pristalice latinizma i helenizma vode rasprave o tome, kojem od dva pravca sa Zapada treba dati prednost.
Kako primjećuju istoričari, i jedni i drugi u principu se bore za jedno te isto, bore se za napredak u prosvjećivanju, obje strane maštaju da konačno organizuju u Moskvi pravu „zakonitu i dobru školu”. Neće to biti crkvena škola, koja će da priprema kadrove za svoje potrebe, već svetovna, koja bi postala temelj naučnih znanja u Rusiji. Za većinu je, izgleda, na osnovu tradicije helenizam imao prednost.
Zadivljuju promjene u književnosti. Bez obzira na bilo kakve zabrane, ona se brzo popunjava zapadnom produkcijom. U biblioteci tadašnjeg knjižara mogle su se naći poučne priče kao što su: „Veliko ogledalo” i „Rimska djela”, poljske „hronike”, koje su proširivale pretpostavke Rusa o svjetskoj istoriji u evropskim okvirima, viteški i ljubavni romani, razni udžbenici, na primjer, o ratnim vještinama i o rudarstvu.
Jeres je stvorila nove ruske ljude i potstakla prosvjećivanje, pokazavši se sposobnom da može da izvrši odlučan proboj prema pravoj evropskoj civilizaciji.
O njima se mnogo manje zna, nego o Petru Velikom, ali su baš oni, ti novi ljudi u staroj Rusiji i zauzdali konja, na kojem sa ponosom jaše „Bronzani konjanik” u Sankt Peterburgu.
(KRAJ)