-PIŠE: Mr Radovan Femić

Lokalna istorija bitan je segment nauke o prošlosti. Stoga je i lepeza istraživačkih tema veoma široka. Razumije se, predmet istraživanja može biti sve: od bratstva, plemena, zavičaja, do grada, ličnosti, ili nekog konkretnog istorijskog događaja. S druge strane, uspješnost istraživačkog poduhvata zavisi od više elemenata. Najprije, od cilja i namjere autora, ali i od upućenosti u datu problematiku, dostupnosti relevantne izvorne građe, i u konačnom sposobnosti samog autora za analitičku i sintetičku vizuru posmatranja istraživane teme.
Naime, riječ je o događajima iz 13. marta 1860. u Femića Kršu, na praznik Svetih Mladenaca. Na taj dan, u sukobu sa Osmanlijama, živote su na oltar odbrane pravoslavne vjere i srpskog nacionalnog identiteta prinijeli prvak Kapetanije Femića, znameniti Vukadin Femić, sa dvanaest svojih saboraca. Ova junačka epopeja, ravna heroizmu antičkih vitezova, predstavljaće od tog vremena, pa sve do danas, zavjetnu temu bratstva Femića, ali i Limske doline uopšte. Kapetan Vukadin i njegovih dvanaest saboraca, biće sinonimi za Slobodu, Čast i Otadžbinu na prostorima Vasojevića, Crne Gore, ali i srpskog naroda u cjelini.
Iscrpno svjedočenje o ovom događaju donosi autor Milun Petrić, u knjizi „Kula Femića”, objavljenoj 2007. godine u Beranama. Knjiga sadrži ukupno petnaest kratkih poglavlja, koja se tematski nastavljaju jedno na drugo, pritom pružajući čitaocu reminiscencije na davna vremena, kao i osvrte na bogatu i veoma saržajnu prošlost ne samo bratstva Femića, već i okolnih, susjednih bratstava, koja su činila jedinstvo u dobru i zlu na ovim prostorima. O neophodnom narodnom jedinstvu i povezivanju bratstava u Vasojevićima u borbi za oslobođenje i ujedinjenje svjedačanstvo nalazimo na stranicama upravo ove knjige, kroz iskaz Vuka Brđanina Femića, prvaka ovog bratstva s početka 19. vijeka. Na jednom narodnom zboru on kaže: „Nama je naš vladika Petar I Petrović Njegoš dodijelio barjak kao znamenje srpstva i pravoslavne vjere. Barjak nam je dodijelio i Karađorđe kao znak priznanja za naše napore u borbi protiv ugnjetača. Moramo se okupljati oko tih znamenja i to svi bez obzira ko je iz kog plemena i ko se odakle doselio. Moramo postati jedno pleme, jer imamo istog neprijatelja, podnosimo iste teškoće. Kad razmišljam o našim mukama i nesrećama, vidim da sve one dolaze uglavnom od ljudi, a ne od Boga. Zato moramo voditi računa da slučajno mi, zbog neke nepromišljenosti, ne izazovemo nesreću jedan drugom, a onda i cijelom ovom kraju. Moramo se čuvati od sebe samih, čak više od sebe, nego od zlotvora. Moramo čuvat vjeru, srpstvo, naše porijeklo, običaje. Ne smijemo se prodavati za neku korist i prelazit na stranu osvajača”.
Sasvim je jasno da u Femića Kršu postoji jaka svijest o pripadnosti vjeri, naciji, ali i odanost vlastitom identitetu. Nauka o prošlosti jasno je utvrdila značaj 1809. godine za istoriju Vasojevića. Tada je, naime srpski vožd Karađorđe, u julu, boravio sa svojim logorom u neposrednoj blizini Đurđevih stupova, duhovnog i nacionalnog središta Gornjeg Polimlja. Upravo na stranicama Petrićeve knjige nalazimo potvrdu učešća i predstavnika bratstva Femića u ustaničkim jedinicama Vasojevića. Jedan od glavnih glavara Vasojevića u ovim prelomnim događajima bio je glasoviti junak, savjetnik i oslonac čitavog bratstva, Vuk Brđanin.
Da dostojanstvo i čast nemaju cijenu, a da je očuvanje života vrlo često u drugom planu, pokazuje i primjer Bogića Femića. U surovom patrijarhalnom ambijentu ženidba je bila imperativ. Trebalo je, u vrlo složenim okolnostima, obezbijediti produžetak ratničke, buntovne i nepokorne vrste. S tim u vezi Osmanlije su ustanovili običaj plaćanja novčane obaveze prilikom ženidbe. Osim ovoga, lokalni beg u Loznoj zahtijevao je da mu se svaka mlada nevjesta dovede „po heftu dana”, a nakon toga da ide svom domu. Tako, nakon ženidbe Bogićeve jednom lijepom Moračankom, pošalje beg svog izaslanika u Krš da uzme mladu. Međutim, Bogić ga ubije, ne dozvolivši da uzme tek dovedenu ženu. Na taj način bila je prekinuta ustaljena praksa lokalnih osmanskih silnika. Kao osvetu za ovaj čin, Bogić će kroz par godina biti pozvan u Rožaje od strane tamošnjeg bega Ganića i potom na prevaru ubijen. Međutim, ni nakon strašnih obračuna sa Osmanlijama, koji su imali tragične posledice, iskonski osjećaj za pravdu buntovna vasojevićka bratstva nije nikako napuštao. Ipak, Milun Petrić veoma znalački i precizno portretiše psihološki profil težaka u 19. vijeku na prostoru Polimlja. Tako se vrlo jasno daju uočiti i svi razlozi permanentnih sukoba Femića i drugih bratstava sa lokalnim Osmanlijama. Sasvim je jasno da seoski čovjek 19. vijeka nema problem s vlašću kao takvom, niti sa islamom kao religijom, pa ni sa Osmanlijama kao uglednim titularima moćne imperije. Štaviše, u nekoliko navrata vrlo jasno na stranicama knjige M. Petrića donose se iskazi značajnog respekta vasojevićkih junaka u odnosu na Portu. Ono što je izvor svih nesporazuma može se podvesti pod pojam nepravda, vrlo poznat i razumljiv crnogorskom gorštaku tog vremena. Način prikupljanja dažbina, kao i brojne zloupotrebe tom prilikom, ali i nepravedni nameti lokalnih moćnika, bili su, uistinu, razlozi trajnog animoziteta.
Duh pripadnosti tradicijama svetorodne dinastije Nemanjića na prostorima Gornjeg Polimlja izuzetno je prisutan. Prisustvo nemanjićkih tradicija prepoznaje se kroz toponime: Nemanjine, Savina voda, Despotovine i niz drugih, sličnih ovima. Živo je sjećanje na taj period, veoma lijepim uspomenama ovjenčan u narodu ovih krajeva. Period uprave Nemanjića (1132−1371) na ovom arealu obilježen je znatnom privrednom djelatnošću. Ovdje se u prvi plan ističe rudarska djelatnost, koja je zauzimala veoma bitnu komponentu u trajanju ovih ruralnih cjelina. U neposrednoj blizini u to vrijeme vrlo intenzivno je radio rudnik Brskovo. Stoga su i krajevi koji njemu gravitiraju bili vezani ovom privrednom djelatnošću. Preko toponima se na neposredan način može oživjeti taj segment tradicije. Vjeruje se da su Štitari dobili ime po pravljenim štitovima, kopljima i bodežima. Osim ovoga, nabrajaju se i neki od sledećih toponima: Kovačev laz u Zagradu, Zlatni kantar u Brzavi, kao i lokalitet Metalice u Bubanjama. Inače, u rimskom periodu vršena je veoma intenzivna trgovina kroz ove krajeve, dok se na Brzavi nalazio trg, povoljan za razmjenu različitih dobara.
(NASTAVIĆE SE)