-PIŠE: Mr Radovan Femić

Susret Vukadina Femića sa crnogorskim suverenom zauzima vrlo značajno mjesto u prošlosti ovog kraja. Bio je to susret od koga su u Kapetaniji mnogo očekivali. U pitanju je jesen 1857. Kako se sami put na Cetinje približavao, tako je i raslo uzbuđenje kod Vukadina. Ipak, u sumorni, oktobarski dan stigla je grupa iz Kapetanije, predvođena Vukadinom na Cetinje. Sama posjeta ovom drevnom gradu Ivana Crnojevića bila je ispunjena izmiješanim osjećanjima ovih Vasojevića: oprezom, ushićenjem, detaljnim razledanjem, pa i divljenjem slavnoj prestonici. Nema nikakve sumnje da su Vukadin i njegovi pratioci imali svijest gdje dolaze, i koliko je važan ovaj dan u njihovim životima. Iako konstantno prožet nemirom, sam razgovor sa knjazom Danilom prvak Kapetanije Femića iskoristio je na najbolji mogući način. Svaki treptaj nemira nestao je, a Vukadin je govorio mirno, staloženo, s dostojanstvom i veoma mudro. Knjaz ga je, svjedoči autor, sa velikom pažnjom slušao. Potom je riječ uzeo knjaz. Crnogorski suveren, u te dane opterećen krupnim državnim problemima, govorio je o položaju Crne Gore prema velikim silama, iskazujući nadu za bolje dane. Crnu Goru i Crnogorce upravo tih dana okupirale su velike ideje, pa je trebalo preduzeti mudre i odlučne aktivnosti. Trebalo je predstaviti velikim silama položaj države i nasušnu potrebu za sticanjem državne nezavisnosti, kao i formalno oslobođenje od Osmanske imperije. Sumirajući svoje izlaganje, knjaz se obratio Vukadinu: „Znači, priznajem Femića kapetaniju i Vukadina za njenog kapetana. Evo ti, Vukadine, grb! Dabogda ti bio srećan. Pod njim se od Turaka branio. U bitkama pobjede imali. Na muci ti bio uzdanica i nejači zaštitnica. U miru ponos. Na megdanu ti sijao, nikad Turcima ne dopao. Kapetanstvo i kapetanski grb se teško nose i moraju se dobro čuvat, posebno grb da ga Turci ne otmu”. Ushićen od radosti na ukazanom povjerenju i počasti od strane crnogorskog suverena, Vukadin će odgovoriti: „Sa živoga neće, a ako budem mrtav, mogu, sa mrtvim nek rade šta hoće, makar me i pekli. Znači, grb sa živog neće, samo mogu sa mrtvog.” O prilikama koje su pratile formiranje Kapetanije akademik Miomir Dašić navodi: „U proljeće 1857. u oblasti Vasojevića bilo je šest kapetana, a ubrzo je Vukadin Femić samoinicijativno formirao kapetaniju u Femića Kršu, blizu Bijelog Polja (obuhvatala Gornja Sela, Zaostro, Crvljevine, Rujišta, Prijeloge, Štitare, Brzavu, Zagrad i Femića Krš). Ova tvrdnja nalazi se u Dašićevom djelu pod naslovom „Šekular i Šekularci od pomena do 1941. godine”.
Događaji u dolini Lima odvijali su se brzinom svjetlosne godine. Trebala je zaista mala iskra da zapali prigušenu buktinju starih, nenamirenih računa. Tako je i bilo. Početkom marta 1860. jedan pastir iz bratstva Femića izagnao je stado na obalu Lima. S druge strane rijeke ukazivala se figura ozloglašenog bega iz Lozne. U pitanju je bio stari dužnik Femića, inspirator ubistva Bogića u Rožajama, ali i uglednih bratstvenika Radoša, Rada i Rakite, oca, strica i tetke prvaka ove Kapetanije. Oni troje su bili umoreni tokom poljskih radova, na livadi, van borbe. Ta kap predstavljala je upravo onu tačku koja je učinila kraj strpljenju ovih buntovnih Bratonožića na novoj naseobini. Opomenuvši pastira Femića za neplaćene dažbine azijskom osvajaču, beg se latio oružja, i pucao u pravcu ovog težaka. Promašivši njega, desetkovao mu je stado. Ovakvim držanjem, sam beg će presuditi vlastitoj sudbini. Doznavši za ovo, prvaci bratstva munjevito su reagovali. Femići, na čelu s Vukadinom spustili su se na obalu rijeke, i poslije izvjesnog oklijevanja, ispalili nekoliko fišeka u bega. Beg je bio usmrćen. Slijedila je surova odmazda Osmanlija.
Tog 13. marta 1860, na praznik Svetih Mladenaca, ljudskim životima stvarana je istorija Vasojevića, Limske doline i naravno, bratstva Femića. Okolni osmanski begovi imali su savjetovanje kod gradske džamije u Bijelom Polju, gdje se okupio silan svijet. Vijećalo se kako što silnije udariti na Femića Krš i Vukadina, prvaka Kapetanije, neizostavno lišiti života. Znajući da Vukadin konstantno drži straže, trebalo je naći pomagača, potkazivača, vodiča ili izroda svoga roda, kako je tada govoreno. Za tu svrhu poslužio je jedan krševski zet, rodom iz Lepenca. Napad na Femića Krš izveden je iz pravca koji Vukadin nije očekivao. Pravcem od Slijepač Mosta, preko Rakite, Majstorovine i Ostrelja, pa uz Ramčinu, na Femića Krš. Osmanlijama, sa brojnim snagama pošlo je za rukom da opkole kulu. U kuli su se tada nalazili: prvak Kapetanije Vukadin, njegovi sinovi Golub i Zarija, Simon i njegov sin Vuka, Lazar, Vukota, Vučeta, Dmitar, Radun Korać, Mijaile Petrić, Negoje Bismiljah i Lala Pešić. Svi oni živi su izgoreli su u plamenu koji je zahvatio kulu. Vukadin sa svojim saborcima, opkoljen mnogo jačom silom, odlučio je da se bori do kraja. Sa veoma malo municije, u neravnopravnoj borbi istrajavali su ovi hrabri vitezovi. Slaveći smrt, vjerovali su da slave slobodu, čast i ljudsko dostojanstvo. Život u neslobodi, u stalnom strahu i pokornosti nije bio njihovo opredjeljenje. U bezizlaznoj situaciji, Vukadin je na ovaj način govorio: „Borićemo se do smrti, upravo dok nam traje municije. Pripadamo ljudima koji su hrabriji pred smrću, nego pred životom. Kao što život ima svoje heroje, ima i smrt. Heroji pobjeđuju jače od sebe. Ovi koji pale domove naše sirotinje i hoće da nas usmrte nijesu ljudi, to su oni koji sve smiju, ničega se ne boje i nemaju stida. Mi ih se ne plašimo, jer u duhu plašljivaca je nered. Ne daj se, moj divni narode! Ne dajte da Azijati gaze po našim grobovima! Junaci, istrajmo!“ Ovim obraćanjem okončaće svoju junačku djelatnost u odbrani svoga bratstva, plemena i naroda znameniti Vukadin Femić. Sticajem okolnosti, odred Panta Femića, koji se nalazio u blizini rijeke Ljuboviđe, nije uspio da pruži pomoć svojim najmilijim, ukućanima i rođacima. Pantov sin, Lazar ostaće da strada u plamenu znamenite Kule Femića.
(NASTAVIĆE SE)