-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ


„Duhovni svet“ nastavlja i dalje da objašnjava spiritizma: „Spiritizam je eksperimentalnim putem utvrđeno saznanje da postoji duša i poslije tjelesne smrti, i da ona može svoje postojanje da dokaže izvjesnim načinom, bilo pomoću t. zvanih medija, kroz koje može da izražava svoju misao, stavljajući je pomoću olovke ili pera na hartiju, bilo u transu (nesvjesnom stanju medija) da govori, pjeva, bilo da se i pojavi svojim likom tako, da se može fotografskim aparatom snimiti“. List već u prvom broju (a to će činiti i kasnije) objavljuje poziv čitaocima da šalju „zagonetne događaje“ (iz „posmrtne telepatije, hipnotizma, somnabulizma, spiritizma, vidovitosti“) koji su „potpuno istiniti“, a za koje nijesu mogli da nađu objašnjenja. Ovi prilozi je trebalo da budu objavljeni u rubrici „Anketa o zagonetnim pojavama naše duše“.
„Duhovni svet“ je uglavnom prenosio članke iz stranih spiritističkih časopisa (na primjer A. Kardeka ili novinara V. Stida). Jedan od takvih pod naslovom „Spiritizam“ objašnjava čitaocima osnovne pojmove o besmrtnosti duše i opštenju sa duhovima. Navodi se da se prvobitni saobraćaj sa duhovnim bićima zasnivao na utvrđenom broju udaraca noge od stola, ali pošto je taj način bio suviše spor i nepraktičan a iskustvo je pokazalo da duh može da djeluje i na ruku čovjeka, došlo se do „pišućeg medija“ koji je pisao „nehotice pod uticajem duhova“. O duhovima se kaže da to nijesu, kako najveći broj ljudi misli, „sablastna i neizvjesna bića“ već „realna (stvarna) bića, koja imaju svoj individualitet i svoj opredijeljeni oblik“. Prema daljem objašnjenju, u svakom čovjeku se nalaze tri glavna sastojka: duša, tijelo i perispirit (most između duše i tijela). „Kad se spoljašnji zavoj (tijelo) istroši, te ne može više da odgovara svome zadatku, on se raspada i duh ga skine sa sebe, kao što se plod oljušti od koštice, jednom riječju, svuče se stara haljina, koja nije više za upotrebu. I taj čin skidanja zove se – smrt“. Duh zadržava perispirit kad se rastavi sa tijelom, a perispirit, inače nevidljiv u normalnim uslovima, može da se vidi i dodirne ako duh djeluje na njega. „Pomoću perispirita dejstvuje duh na tromu materiju, proizvodeći razne fenomene kao: štropot, kucanje, pokretanje, pisanje itd. Kucanje i pokretanje služi kao sredstvo dusima da nam obrate pažnju na njihovo prisustvo, isto onako kao kad ko zakuca na vrata, da time skrene pažnju da je došao. Ima duhova, koji se ne zadovoljavaju umjerenim kucanjem, već čine štropot kao kad bi ko razbijao posuđe, lupajući otvaraju ili zatvaraju vrata, ili razbijaju pokućstvo“. Duhovi se služe tijelom medija da se jave ljudima ali oni se mogu javiti i pomoću vida ili sluha i za to postoje posrednici. Pošto su duhovi ljudske duše, oni ne mogu da budu savršeni samo zato što su se oslobodili zemaljskog tijela. Oni zadržavaju u sebi nesavršenosti tjelesnog života i zbog toga ima dobrih i loših duhova, pametnih i glupih. Neki duhovi su srećni a neki nesrećni, u zavisnosti od toga kako su proveli zemaljski život.
Ovaj „jedini list u Srpstvu“, kako se redovno naglašava, obavještavao je svoje čitaoce da je našao interesente i u inostranstvu i da dobijaju strane spiritističke časopise za razmjenu (Engleska, Belgija, Francuska, Češka). Nudili su ove časopise na čitanje u zamjenu za saradnju u listu. Oktobra 1910. objavljena je reklama za knjigu trgovca Koste A. Simića Nauka i religija, slobodno kritičko razmišljanje praktičnog razuma, koja je izašla u izdanju „Duhovnog sveta“. Knjiga je mogla da se kupi u knjižari Gece Kona. O odnosu crkve i spiritizma pisali su da „spiritizam vraća crkvi ono što je izgubila: vraća joj zabludjelo stado, da joj kao najčvršći bedem služi u njenoj svetoj borbi“. „Glasnik pravoslavne crkve“ u Kraljevini Srbiji objavio je tokom 1910. svoje mišljenje o ovom časopisu, koje nije bilo nepovoljno.
Od broja 4 počeo je da izlazi u nastavcima tekst pod naslovom „Kako ću postati medijem“, koji je prevela Ljubica Hristić, gospođica „iz vrlo otmene beogradske porodice“ koja „vrlo rado sudjeluje na saradnji našeg lista“. U tekstu se kaže da se prisustvo duhova ne primjećuje u svakodnevnom životu već samo „u stanju pribrane vjerske marljivosti, pri povoljnim prilikama... Najbolji medijumi prizivaju pomoć odozgo molitvom, što obično biva pri javnim sjednicama, da bi svoju dušu što više pribrali i pripremili se za opšte pitanje ‚žive li umrli i dalje?‘ Molitva, pjevanje, glas inspiracije, pripomažu da se duhovi privuku, samo se moramo truditi da pamtimo one utiske koji nam s polja dolaze, i da ih pravilno znamo tumačiti.“
U nastavku feljtona objašnjava se da se čovječanstvo dijeli na one koji su slabo obdareni, na pozvane i na izabrane medije.
Prema istom tumačenju, od svakog čovjeka može da se načini medijum „s vremenom i strpljenjem“ iako je to prije svega „dar od Božanstva“. Što se tiče izvođenja seansi preporučuje se da društvo treba da se sastoji od dvije ili deset ličnosti (veći broj nije bio preporučljiv) i to podjednako od oba pola. Djecu ispod 16 godina nije trebalo dovoditi na seanse. […]
(NASTAVIĆE SE)