-Piše:Budo Simonović

Zbog gladi i nemaštine – sjeća se dalje Pavle Bučaj – majka me 1957. godine poslala i jedno ljeto sam proveo u Ostrogu kod oca Serafima Kašića u Gornjem manastiru. Tada je u Ostrogu iguman bio divni Lukijan Zečević, a tamo sam tada upoznao i plemenitog Marka Kalanja, kasnijeg igumana Cetinjskog manastira i dugogodišnjeg sekretara mitropolita Danila Dajkovića, kao i Rada Kalika, današnjeg igumana Moračkog manastira, Rafaila.
Poslije sam otišao u Beograd kod Svetozara Mićunovića, majčinog brata od ujaka, scenariste u Televiziji Srbije, čiji je brat Ljubo radio u Tanjugu. Oni su bili sinovi Save Mićunovića, rođenog brata moje babe Marije. Tu sam 1959. godine u klubu „Karaburma“ počeo da treniram boks. Imao sam tek 14 godina kad sam odboksovao prvi meč i gorko se, do suza razočarao jer je, i danas sam u to uvjeren, pobjednikom nezasluženo proglašen moj protivnik.
To će učiniti da okrenem leđa i boksu i Beogradu i, naravno po majčinoj preporuci, odem u manastir Dečane kod oca Makarija, koji me upisao u monašku školu i počeo da me priprema za sveštenika. Čuo to i tadašnji vladika raško-prizrenski Pavle i tražio od Makarija da me dovedu da me vidi, da vidi dijete svog prijatelja i druga iz djetinjstva Andrije Bučaja. Tako sam ja tada prvi put sreo i upoznao budućeg velikog patrijarha srpskog Pavla sa kojim sam se i kasnije, sve do njegovog upokojenja sretao u više prilika.
U Dečanima sam dugo ostao. Taman sam završavao monašku školu kad sam se nešto razbolio i otišao u Nikšić kod majke da se malo oporavim, ali se poslije više nikad ne vratih, ne završih školu i ne postadoh monah. Danas čak ni mnogi moji prijatelji ne znaju da sam svojevremeno stigao do završnog ispita na monaškoj školi, pa se začude kad ponekad zapjevam gdje sam naučio tako lijepo da pjevam, a čuđenju nema kraja kad im objasnim gdje sam i kad školovao glas.
Ja sam, naravno, zahvaljujući vremenu provedenom u Dečanima u monaškoj školi i onome što sam tamo saznao i naučio, bio i ostao vjernik i vrlo poštujem one koji su i u onom komunističkom vremenu htjeli i smjeli da uđu u crkvu, da zapale svijeću, da okupe prijatelje – opet one koji su htjeli i smjeli – i proslave krsno ime. Takvih je, nažalost u tom vremenu bilo premalo i svetinje su, čak i one najveće i najpoznatije, uglavnom zvrjale poluprazne.
E kad je devedesetih godina prošlog vijeka došlo do prevrata i komunisti izgubili vlast, onda su se odjednom namnožili „veliki“ vjernici da se od njih ne može ući u crkvu. Sjećam se jednom, mislim da je to bilo na Badnje veče 1990. godine, ja se dogovorio s nekim prijateljima da se nađemo u Nikšićkom manastiru. Dođem ja tamo kad imam šta vidjeti: ogromna masa svijeta se nakrcala, ne možeš proći ni preko trga a kamoli da dopreš do vrata hrama. Proguram ipak nekako, uđem u crkvu, a unutra sve sami dojučerašnji komunisti, žamore, niko ne sluša propovijed i sveštenika koji se nadvikuje sa narodom.
Jedan, sjećam se, nabio kačket na čelo, savija cigaretu i mjerka jednog fotografa kad će k njemu okrenuti objektiv. A fotograf siromah ne može da stigne da snimi sve one koji bi da imaju sliku, valjda kao dokaz da su bili u crkvi. Tada sam pomislio da su ti isti ili njima slični isto tako nagrnuli iz crkve i zaobilazili je u velikom luku kad je neko rekao da tamo ne treba i ne smije se ići. To je ta arlauška koja se svaki čas presvlači i preskače kao jare preko plota samo ako mu neko sa druge strane pruži slanu ruku i uvidi da od toga ima neke lične koristi...
(Sjutra: OD BOKSERA DO MOLERA)

Pismo igumana Makarija

Pavle Bučaj u svojoj dokumentaciji pomno čuva jedno pismo koje mu je 4. jula 1963. godine uputio iguman manastira Visoki Dečani, otac Makarije, očigledno pokušavajući da ga nagovori da promijeni svoju odluku i vrati se u manastir:
„Ja sam Te uputio u školu pa si pod izgovorom da se lečiš napustio sve i otišao kući – piše, pored ostalog, iguman Makarije Bučaju, obraćajući mu se sa ‘dragi moj Paćo’. – Sada se pojavila želja da opet učiš, ali nećeš moći ako Te Tvoj manastir ne pošalje, a ti se vodiš kao iskušenik ovog manastira. Ja nisam hteo da Te brišem iz spiska i tako sam Preosvećenom (riječ je svakako o tadašnjem vladici raško-prizrenskom Pavlu, napomena B.S.) rekao da si zbog domaće nege otišao kući, i da ćeš se vratiti...
Onoliko koliko ja znam, rođen si za monaha i ne treba to prezreti, a znaš da Te je za to i pokojni otac zavetovao.
Zato sam mišljenja da kad dobiješ ovo pismo spremiš se i dođeš u Tvoj manastir, pa ako Ti je do daljeg školovanja svi smo spremni da Ti pomognemo. Slobodno dođi jer je ovo Tvoja kuća i niko Ti nema šta i zašto prebacivati. Ukoliko nećeš doći, onda treba da znam Tvoju poslednju odluku da ne bih odbijao druge da dođu u manastir, zbog Tebe...
Pozdrav tvojoj mami, baki i sestrama.
Tebe, dragi moj Paćo, srdačno pozdravlja i voli Tvoj odani Ti,
o.Makarije“