-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Godine 1966. produkcija Jadran filma bez ikakve je sumnje bila najbolja u Jugoslaviji. Zapravo, svi su filmovi bili originalni, bez obzira na to što nisu svi bili i podjednako uspješni. Tada ni Veljko Bulajić nije mogao odoljeti novim estetskim tendencijama, pa se pokušao pridružiti tim avangardnim kretanjima u filmu „Pogled u zenicu sunca”. Pojavila su se i dva debitanta. Dušan Vukotić, koji je već bio slavan kao jedan od prvih autora crtanog filma kod nas i kao dobitnik Oskara za film „Surogat”, počeo se baviti i igranim filmom snimivši naš prvi fantastični film „Sedmi kontinent”.
Drugi je ondašnji debitant Zvonimir Berković, dotad poznat kao saradnik na scenarijima i scenarista i kao autor nekih kratkih filmova. Njegov prvi igrani film „Rondo” takođe je bio u krugu novih filmskih kretanja. Zvonimir Berković je rođen 1928. godine u Beogradu. Diplomirao je na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Djelovao je u Zagrebačkom dramskom kazalištu kao dramaturg, a 1955. radi na filmu, prvo kao dramaturg u Jadran filmu, a zatim kao samostalni scenarista. Sarađivao je na dokumentarnim, igranim i televizijskim filmovima. Bavio se i teoretskim radom da bi se zatim posvetio i profesorskom pozivu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Umro je 2009. u 81. godini.
„Rondo” je Berkovićev prvjenac ali ni po čemu nije početničko ostvarenje.
Ono ima svoju mjeru prostora, oblik i stil koji proističu iz rediteljeve senzibilnosti – to je upravo ono što ga čini neobičnim, primjetnim i dragocjenim u jugoslovenskom filmskom stvaralaštvu.
Locirano je negdje na tromeđi između teatra, televizije i filma – pa je stoga „Rondo” kritika i jednostavno označila kao zrelo i značajno djelo Zvonimira Berkovića.
Dvoje mladih žive u svom stanu u potkrovlju. On, Feđa (Relja Bašić) je umjetnik i bavi se dizajnom. U njegov miran život jednoga dana ulazi nepoznat čovjek, sudija Mladen (Stevo Žigon), kojeg je upoznao kao šahovskog kibicera, dok su obojica posmatrali igru dvojice penzionera. Pozvao ga je da igraju šah i tako sudac postaje redovan posjetilac mladog bračnog para. Svake nedjelje njih dvojica igraju šah i u tom stalnom druženju nastaće ljubavna veza između sudije i umjetnikove žene Nede (Milena Dravić), koja je inače nezadovoljna muževom odlukom da još nemaju djece. No njen ljubavni zanos samo je privremen i ona se prevarila u nadi da je srela veliku ljubav. Brak je poremećen, ali je nanovo učvršćen. Sada žena čeka dijete, a sudac i dalje dolazi da igra šah s njenim mužem. Prividno je sve kao na početku ovog ronda, a zapravo je sve drugačije. Njihov je odnos ispunjen gorčinom te žene, koja prezire i muža i bivšeg ljubavnika.
U jugoslovenskim filmskim krugovima tokom šezdesetih godina Berković je bio cijenjen kao jedan od najzanimljivijih scenarista. Sarađivao je na razradi priča za filmove „Opsada”, „H-8”, „Ključ”. Njegova filmska verzija „Karoline Riječke” bila je označena kao efektno ostvarenje. Ako već svi ti filmovi nisu imali podjednako uspjeha – afirmisali su Berkovića kao pisca koji vlada rediteljski strukturom filma.
(NASTAVIĆE SE)