-Piše: Budo Simonović

U bezbroju nevjerovatnih pojedinosti vezanih za jamu Ravni dolac, stoji i podatak da su tri od žena ubačenih u nju, bile u drugom stanju. Stana Lalić, kasnije udata Crnogorac, pobacila je u jami, bila je već pred porođajem, a Sava Kozomara i Gospava Cvijetić su se sasvim normalno porodile koji mjesec pošto su izvađene iz jame.
Sava Kozomara, sićušna ženica, metar i ped, rodila je dvojke, sina i ćerku i živi su joj bili sve do 1944. godine. Tada je zavladao nekakav grip i oboje djece je pomrlo, jer nesrećna majka nije smjela da ih da na liječenje u ustašku bolnicu u Livnu, iako je, kako je uvijek pričala i isticala, jedna komšinica Hrvatica molila da joj ih da i da ih ona odnese u bolnicu kao svoju djecu.
Inače, Savi Kozomari ustaše su ubile prvog muža. Poslije, kad je ostala i bez dvoje djece, ona se ponovo udala. Taj muž joj je promrznuo na Dinari. Udala se onda i po treći put, ali je ponovo ostala udovica – tog muža joj je, čini mi se, negdje ubio grom. Tri puta je, tako, ostajala sama. Početkom avgusta 1990. godine našao sam je u selu Gubin. Čudnog li imena: živjela je u selu koje se zove Gubin, a njoj je sve u životu bio gubitak. Sve mi je ispričala skrušeno, mirno i bez srdžbe kao da se sve to nje nije ticalo, a onda me na kraju pita:
– A zašto ti mene sve ovo ispituješ?
– Ja sam novinar pa hoću da zapišem, da ljudi znaju šta se to dogodilo, kakve ste vi muke preživjeli – objašnjavam joj ja, a ona će ti meni na to:
– Bome si bolji da ništa ne pišeš, vidiš li kako ovo sve nešto hoda, može opet biti!
I bilo je, nažalost. Sava Kozomara je, kako sam doznao, nestala u ratnom vihoru 1992. godine, u naletu novoustaških zlotvora...
Svi preživjeli iz jame Ravni dolac su, inače, pominjali žandara Vinka, Hrvata, ustaškog „oružnika“, koji ih je spasio i izvadio iz jame. Ne kažu žandar, već „žendar Vinko, Bog mu dao“, pa se prekrste za njegovu dušu. Niko se, međutim, nije mogao sjetiti njegovog imena niti je znao šta je kasnije bilo s njim.
Dok su još bili u jami i umirali u mukama od žeđi i gladi, jedan mladić, Nine Odak, Hrvat, komšija iz njihovog sela, čuvao je ovce u blizini jame. Naklonio se jednog dana iz znatiželje i čuo još jedva čujne jauke u bezdanu. Počeo je da doziva Danicu Bošković, svoju vršnjakinju – imala je tada 17–18 godina, i bila je prava ljepotica. Danica mu se odazvala jedva čujnim glasom. On im je tada bacio komad kukuruznog hljeba, svoju užinu koju je nosio u torbi, i obećao da će sjutradan doći sa ocem da ih vade. Milica Erceg mi je ispričala da je do nje doprlo jedno parče Odakovog hljeba, ali ga je odmah bacila misleći da je kamen, jer je skorbut već bio učinio svoje i ugasio osjećaj za hranu.
Nine Odak je zaista uveče kazao ocu šta je vidio i čuo u Ravnom docu. Otac je odmah otišao u italijansku komandu i prijavio da u toj jami ima živih, a oni naredili da se žrtve moraju izvaditi. Onda su se taj žandar Vinko i njegov kum dobrovoljno prijavili i otišli do jame s još nekoliko mještana Hrvata koje su mobilisali da im pomognu.
Ubrzo je, međutim, pristigla i ustaška patrola. Htjeli su da bace bombe u jamu, da dotuku preživjele, da ne ostane svjedoka. Tada je žandar Vinko zapeo pušku i kazao:
Danas samo preko mene mrtvog; ima da se izvade živi!
Tako je ovaj plemeniti čovjek, rizikujući sopstveni život, odbranio, a potom i izvadio iz jame ove srpske velikomučenike i organizovao njihovo zbrinjavanje i oporavak, uglavnom u hrvatskim porodicama.
Sjutra: SATIMA JE
PRIČAO I PLAKAO