-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Srbija se, po saznanjima knjaza Nikole, spremala za rat u Hercegovini, te se on dvoumio da li da i dalje slijedi savjete velikih sila o miru. Nagovještavao je da mora da izađe iz neutralnosti ako Srbija zarati. Aleksandar Jonin je prenio Petrogradu zle slutnje ako bi se to doista desilo, jer u Crnoj Gori nema nikakve vojne discipline, niti ima materijalnih uslova za ratovanje. Sve to bi moglo dovesti malu kneževinu do uništenja, jer bi je u slučaju poraza Turska pregazila. S druge strane, Crnoj Gori, preplavljenoj izbjeglicama iz Hercegovine, prijetila je glad, a bez pomoći sa strane domaće i novopridošlo stanovništvo nije imalo čime da se prehrani. Jonin je položaj Crne Gore smatrao krajnje nepovoljnim, a položaj i uticaj knjaza Nikole na prilike u zemlji i među ustanicima neznatnim. I knez Milan je izjavio da će, u slučaju da knjaz Nikola javno napusti neutralnu poziciju, on to isto učiniti, iako i Srbija još uvijek nije bila spremna za rat. Obostrano nepovjerenje podsticali su i Miletićevi izaslanici na Cetinju septembra 1875, odmah nakon poznatog Lovćenskog skupa (Ivanova korita) 20. avgusta, na kome nijesu prisustvovali najistaknutiji predstavnici Srba iz Hercegovine. Knjaz Nikola je tada obećao da će pomagati ustanak, čak i da će „za slobodu Hercegovine“ ući u rat protiv Turske. Podrazumijeva se da je to odmah morao da demantuje i da piše opravdavajuće pismo upravniku Dalmacije Rodiću.
Uprkos svemu, skrštenih ruku se nije moglo čekati. Srbija je morala da ispita sve opcije saradnje, kako sa Crnom Gorom, Grčkom, Rumunijom, tako i sa onom ruskom diplomatskom strujom koju je Evgenij Novikov s podsmijehom nazivao „viteškom“, a na čijem se čelu nalazio Nikolaj Ignjatijev.
Iz ranijeg iskustva se znalo da savez sa Crnom Gorom nije moguć ako ga Rusija ne odobri. Zato su knez i vlada molili Ignjatijeva i Andreja Karcova za pomoć, obećavajući da ništa neće preduzimati bez saglasnosti Rusije. Misija Filipa Hristića na Cetinju, od 19. do 22. novembra 1875, nije dovela do konkretnog dogovora, ali su obje strane jasnije izrazile svoje stavove. Složile su se da rat treba odložiti do proljeća. Knjaz Nikola je predložio da se sklope politički ugovor i vojna konvencija kojima bi se garantovala puna sloboda vojnih dejstava u prethodno razgraničenim oblastima. Nevezano za pojedinačne rezultate u ratu, knjaz Nikola je smatrao da dio Hercegovine i dio Skadarskog pašaluka treba da pripadne Crnoj Gori, a ostatak Hercegovine, Bosna i Stara Srbija Srbiji. Od Hercegovine je tražio dio od Neretve do Konjica, pa preko Foče Limom i Drimom do Jadranskog mora. Knjaz Nikola je prvi put javno iznio želju za podjelom teritorije koje je tačno omeđio. Pravo Crne Gore na pomenuti dio Hercegovine na Cetinju je uzimano za životnu potrebu. Sem toga, knjaz Nikola je naglasio da se „novi“ odnosi između Srbije i Crne Gore ne mogu zasnivati na osnovama na kojima su bili postavljeni u vrijeme kneza Mihaila, kome je on, kao starijem, priznavao izvjesno prvenstvo. Njegova decenijska nastojanja da u Hercegovini potisne uticaj Srbije dala su mu za pravo da zahtijeva nove osnove za sporazum s Beogradom.
O razgovoru sa knjazom Nikolom, Filip Hristić je izvijestio ruskog konzula Jonina. U Petrogradu nijesu bili zadovoljni što čuju da se dvije kneževine dogovaraju o zajedničkom ratu protiv Turske baš kada se ulažu veliki napori sila da se reformama obezbijedi mir. „Ništa manje od podjele turskih teritorija“, negodovao je Aleksandar Gorčakov na izvještaj o Hristićevoj misiji, nazivajući predloge knjaza Nikole „hazarderskim“. Karcovu, koji je bio na odsustvu, naređeno je da se hitno vrati u Beograd. Pogledi kneza Milana i knjaza Nikole na diobu Turske samo su dokaz više da su opasnosti na Istoku velike, zaključio je Gorčakov. Novikov se čudio što mali slovenski dvorovi računaju na aneksiju turskih teritorija kada je jasno da Austro-Ugarska to nikada neće dozvoliti. Još više se čudio tome što vjeruju da će im Rusija pomoći i tako se zamjeriti čitavoj Evropi. Ignjatijev i Jonin su vodili „crnogorsku politiku“, zalažući se za proširenje Crne Gore na južnu Hercegovinu. U Srbiji se znalo ko u Rusiji podržava taj projekat i zato mu se knez Milan i vlada nijesu protivili, već su nastojali da na sličnoj osnovi obezbijede ustupke i za Srbiju.
Na skupštinskoj sjednici održanoj 31. januara 1876. u Beogradu ažurirane su odluke sa tajnog skupštinskog sastanka od 25. oktobra 1875. godine. Riješeni su uslovi zajma, a do tada za ratnu spremu mogla se koristiti sva gotovina u državnoj kasi i svi fondovi koji su bili založeni kod Uprave fondova, poput sanitetskog, udovičkog, i sl. Naređeno je i da se porez za prvu polovinu godine prikupi najdalje do kraja marta mjeseca. U slučaju nužde, slijedio bi prinudni zajam u zemlji. Te odluke su mogle značiti samo jedno – pripreme za neizbježni rat. Knez Milan je odmah pisao knjazu Nikoli da se pregovori oko sklapanja političkog i vojnog saveza nastave. Projekte političkog i vojnog ugovora razmotrila je i odobrila srpska vlada na sjednici 13. februara 1876. Za specijalnog izaslanika srpske vlade određen je Ranko Alimpić.
(NASTAVIĆE SE)