-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Od aprila 1876. Srbija prelazi na viši praktični nivo vojnih priprema. Štabovi divizija, komandiri i oficiri brigada, svi su zauzeli odgovarajuća mjesta. Remontovani su mostovi i putevi, pripreman je provijant za vojsku. Specijalna komisija Generalnog štaba utvrdila je strateške punktove u slučaju napada Turske na Srbiju. General Zah je vršio inspekcijske poslove po brigadama. Okončanje odbrambenih priprema Srbije nije moglo biti gotovo prije maja mjeseca. Pogranično stanovništvo, stalno uznemirivano napadima Turaka i Arbanasa koji su zbog pljačke provaljivali na srpsku teritoriju, bilo je u stanju najveće pripravnosti. Knez Milan je poslije vatrenog krštenja, koje je doživio u 1875. godini, sa diplomatama i dvorovima sjevernih sila nastupao sa više takta. Karcova je uvjerovao da će postupati u svemu smireno, obazrivo i po savjetu ruskog praviteljstva. Imajući u vidu složenost situacije, stalno je pak iskazivao bojazan da može doći do neželjenog obrta. Odnosi Srbije i Austro-Ugarske su od aprila 1876. bili sasvim poremećeni, a protiv njenog konzula su izbile i demonstracije 9. aprila u Beogradu. Njih pedesetak, pripadnici radikala i Omladine, pravilo je „mačju muziku“ ispred konzulata, pogodivši jednom kamenicom vrata zdanja, a dvjema kamenicama i osoblje konzulata. To je izazvalo prijetnje da će se tražiti satisfakcija koja odgovara ugledu i snazi Monarhije. Iako nije učinila ništa da internira Petra Karađorđevića, niti da obuzda pisanje svoje štampe protiv Srbije, na Balplacu su rekli srpskom agentu da stanje u Srbiji zadaje Monarhiji najveće brige, jer je srpska vlada nemoćna. Zato će se ta sila okrenuti saveznici Rusiji i pronalaženju mjera zaštite sopstvenih i evropskih interesa. Vredeov korak, potpomognut od Rusije, nije više bio samo savjet ili upozorenje, već otvorena prijetnja. Vlada je u datom roku morala da ponudi satisfakciju, i 14. aprila stanje se prividno stišalo. U Srbiji su došli do saznanja da se Karađorđević lagodno šeta prestonicom Monarhije, da se sastaje s turskim poslanikom, da mu je omogućeno štampanje pamfleta i proglasa protiv zakonitog vladara Srbije, da u Parizu kuje medalje sa svojim likom, i slično. Ni poslije brojnih apela Srbije da policija Monarhije uhapsi i internira Petra Karađorđevića, to nije izvršeno. Obećanja su zataškavana obećanjima da će ga uhapsiti ako ustanove da krši pogranične propise, tj. ako ga uhvate na djelu. Srpskoj vladi je bilo jasno da je cilj Monarhije da Srbiju drži u strahu. Dalji opstanak vlade je bio ugrožen, ali prisilne mjere Beča i Petrograda imale su kontraefekat. Već 2. aprila 1876. vlada odlučuje da podrži zahtjev ministra vojnog za hitnom sumom novca neophodnom za dopunu srpskog naoružanja, te da se posluži deponovanom sumom namijenjenom da bude prva polovina godišnjeg danka za Portu.
Sve ovo se događalo u vrijeme najživljeg nastojanja Beča da posredstvom generala Rodića pozove ustanike da se primire i da se reforme izložene u Andrašijevoj noti sprovedu u djelo. Pregovori u Sutorinu aprila 1876. nijesu djelovali umirujuće na dvije srpske kneževine, iako su morale da izjave da će se držati miroljubive politike.
Dolazak na upravu Drugog akcionog ministarstva, 6. maja 1876, automatski je značilo obnovu pregovora na sklapanju saveza između Srbije i Crne Gore. Pred sastanak kancelara triju saveznih sila u Berlinu 10. maja, knez Nikola je predložio da kneževine podnesu zajedničku notu silama i da zatraže razrešenje teške situacije. Srbija je odbila predlog budući da joj je bilo sugerisano da se Rusija sa tim predlogom ne slaže, nadajući se povoljnim rezultatima pregovora u Berlinu.
Kada je Berlinski memorandum na jedvite jade postao predmet novog demarša garantnih sila pred Portom 30. maja 1876, knezu Milanu i knjazu Nikoli je poslata poruka ruskog cara da ne čine bilo kakvu nepromišljenu demonstraciju. Događaji su ipak preticali jedni druge velikom brzinom. U Carigradu je došlo do revolucije kojom je sultan svrgnut s vlasti. Ratoborna mladoturska stranka, podržana od strane vojnih krugova, neprestano je jačala. Njihov cilj je bio da vojnički slome Srbiju i Crnu Goru i tako produže život Carstva. U Srbiju je stigao general Mihail Černjajev, a Ilija Plamenac je obavio poslednju kupovinu i prenos oružja iz Austro-Ugarske, prije nego što je Monarhija zabranila dalji eksport oružja za Srbiju i Crnu Goru. Uoči potpisivanja ugovora sa Crnom Gorom, Srbija je 8. juna 1876. preko Karcova obavijestila Gorčakova da jedini način za mirno razrješenje krize vidi u ustupanju Bosne na upravu Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori. Knez i Ristić su tražili od Rusije da podrži taj njihov zahtjev pred Portom. Car je na margini telegrama napisao da on nema ništa protiv toga, ali da sumnja da će biti kakvih rezultata. Time je odluka o ratu postala izvjesna.
Utanačavanjem tačaka političkog i vojnog ugovora, od 1. do 9. juna 1876, dvije kneževine su se složile oko Tajnog ugovora o savezu između Crne Gore i Srbije i Vojničke konvencije. Poslije potpisivanja dokumenta u Beogradu, ratifikacija je izvršena 15. juna 1876. u Firenci.
(NASTAVIĆE SE)